Bogati na račun države

Šest od deset kuna koje se stvore u Hrvatskoj troši se i nastaje pod patronatom države i središnje vlasti! Iza tog odnosa stoji zastrašujuća činjenica da političari imaju zadnju riječ za čak 27 od ukupno 45 milijardi eura, kolika je vrijednost hrvatskog BDP-a! Imenom i prezimenom, odluke su donosili premijer Ivo Sanader, vicepremijer Damir Polančec, šef carine Mladen Barišić, ministar Miomir Žužul, župan Ivan Čehok... Ekonomisti su izračunali da je Hrvatska u prethodnih desetak godina prednjačila u regiji po udjelu investicija u BDP-u (godišnje je ulagala i do 30 posto BDP-a prema 20 posto u drugim zemljama), ali rezultati su izostali. Kapital je očito išao u loše projekte i privatne džepove. Pritisnuti krizom kao i drugdje, hrvatski će se građani danas pridružiti globalnim prosvjedima protiv kapitalizma, ali s tom razlikom što Hrvate nisu uništili kapitalisti, već vlast koju su sami izabrali.

Mnogi su bili iznenađeni kada je bogat, obrazovan, dobro umrežen liječnik s nizom privatnih tvrtki, Domagoj Milošević lani ušao u HDZ-ovu vladu jer je tada sav pristojan svijet toj stranci i vladi okretao leđa. Milošević je svoju novu funkciju predstavljao kao izazov, novu priliku, domoljubni čin da bi se s vremenom pokazalo da je sve to poza i da je ministarska fotelja i za njega bila prilika da učvrsti i proširi privatni biznis. Za njegova ministarskog mandata odlučeno je da se vatrogasni aparati, koje proizvodi njegova tvrtka, mogu puniti i servisirati samo u njegovoj tvrtki. Za njegova je mandata njegovoj tvrtki doznačeno zemljište na kojemu će se blizu Zagreba graditi distributivni centar.

Kažu da je sve pokriveno odlukama i javnim natječajima, u što nema sumnje, ali ta “epizoda” pokazuje da se u ovoj zemlji može ići naprijed tek uz debelo političko zaleđe. Da nije ušao u Vladu, Miloševićev distributivni centar vjerojatno bi stajao u ladici nekog državnog činovnika kao i stotine drugih jer se ovdje tako radi. Miloševiću se može i čestitati na odvažnosti – dok drugi ministri i Vladini dužnosnici bježe od odluke kao vrag od tamjana, on barem širi temelje svog privatnog biznisa koji će možda opstati kad se oglođe sve meso s državne kosti. Bogati ulagač, katarski šeik Althani, kojega je Milošević doveo pod noge premijerki Kosor, uzvratio im je oboma da ulagači ne dolaze u zemlju u kojoj je korupcija glavna tema svih razgovora.

Svoju ovisnost o politici i vlasti demonstrirali su ovaj tjedan i poduzetnici okupljeni oko HUP-a, iz čijih se njedara i sam Milošević privio pod skute Jadranke Kosor. Vodstvo HUP-a otkazalo je zakazanu konferenciju za medije jer se nisu mogli dogovoriti zaslužuje li program Kukuriku koalicije podršku ili kritiku. Nije dakako riječ o programu, koji su i autori već zaboravili, već o strahu da se ne zamjere novim ministrima ako ih previše pritisnu ili sadašnjima ako ih pohvale. Ni u HUP-u nisu djeca, sve su to ozbiljni ljudi koji iza sebe imaju nekakve rezultate, bolje vjerojatno od najboljeg bivšeg ili budućeg ministra, ali znaju da ih ne bi imali da nije bilo državnih jasli.

Agrokor je počeo kao cvjećarnica, ali je postao “država u državi” preuzimajući državne tvrtke za simboličnu cijenu. On ih je barem digao na noge, ali je pitanje je li dovoljno ojačao da ubuduće ide sam. Vlasti se neće zamjeriti ni bankari, jer kome bi uvaljivali skupe kredite da nije rastrošne države, a onda ni njihovi bonusi ne bi imali pet, šest nula. Prošlo je nekoliko godina kako je šef Hanfe Ante Samodol kazao brokerima da ih nitko neće pitati kako su zaradili prvi milijun budu li dalje radili po pravilima. Koliko su ga ozbiljno shvatili vidi se po Hanfinim rješenjima, koja možda jesu na mjestu jer odnekud treba početi uvoditi red, ali s njima je proizveo još veći kaos. Puno je razloga zašto država mora smanjivati svoj utjecaj na ekonomiju i zašto je omjer 6 prema 10 u korist države neodrživ. U velikoj većini uludo je potrošen novac koji nikome neće osigurati perspektivu.