Bolesna zemlja

Samo što se nakratko stišala politička čarka o državnom novcu koji bi trebali dobiti Bleiburg i Jasenovac, već je počela nova slična prepirka. Sada oko Jasenovca, o govoru predsjednika Mesića i drugih koji su dobili priliku zboriti u Jasenovcu. Kada se uskoro bude prisjećalo Bleiburga, nakon što i tamo netko bude nešto govorio, gotovo je sigurno da će opet početi nove političke prepirke i svađe, da će biti obnovljena stara sporenja i već znane mrzovolje. Poslije će doći Kumrovec i sjećanja na Tita, koje će nesumnjivo izazvati opetovane političke svađe. I tako to iz godine u godinu...

Godine prolaze, a u Hrvatskoj se svakoga proljeća događa isto, ustrajno, dosadno i iritantno “ponavljanje povijesti”. Svakoga proljeća Hrvatska postaje čudnovatom zemljom duhova, bolesnom zemljom. Najednom se kao “vjerodostojni svjedoci” pojavljuju uglavnom znani, koji prepričavaju o ustašama i partizanima.

Pojave se i “svjedoci” koji su voljni tvrditi da su ih i vidjeli. A uvijek je i onih koji im vjeruju. U takvim viđenjima ustaše i partizani su realnosti, oni koji trajno prebivaju u Hrvatskoj. “Vidioci” su u to apsolutno uvjereni. Kako tim opsjednutima duhovima prošlosti predočiti realnost, uvjeriti ih da su ti “ustaše” i “partizani” samo podstanari u njihovim glavama? Možda je i nemoguće objasniti im da se te njihove utvare i prikaze u današnjoj Hrvatskoj još malo koga, osim njima sličnih, još uopće tiču. Za sve neopterećene, koji ne boluju od prošlosti, svakoproljetna priviđanja odjevenih u polustoljetne uniforme mogu se doimati jedino nebuloznima.

Prošlost nije nepotrebno, uzaludno i besmisleno prošlo svršeno vrijeme. Prošlost i njezina povijest su nam nužni, ne samo kao orijentir u vremenu nego i kao osobna i nacionalna identitetska odrednica. Bez prošlosti ne znamo ni tko smo u sadašnjosti niti kako se postaviti spram budućnosti. Povijest može biti i učiteljica života. Ali ne i povijest natopljena ideologijama, kakva se kod nas pojavljuje svakoga bogovetnog proljeća.

Takva iskrivljena i krivotvorena povijest ne treba nikome do onima koji su njome opterećeni, koji nas opterećuju i gnjave svojim starim frustracijama. Od hrvatskog osamostaljenja ne prestaje ta ideološka gnjavaža. I ne htijući, svi nedirnuti prošlošću otprije pola stoljeća postali su taocima onih koji su u njoj sudjelovali, a nisu je dokraja prevladali, niti se lišili svojih mladenačkih iluzija, strasti, ideala, trauma i zabluda.

Jedna od zabluda bila je da će se nacionalna idila postići nacionalnom pomirbom. Kome je ona trebala? Većini hrvatskog društva sigurno ne. Jer nikada nije ni bila posvađena pa nije ni imala razloga za nekakvu pomirbu. Ona je trebala jedino onima koji su nekoć bili na suprotnim ratnim i ideološkim stranama.

Ona je mogla trebati dr. Franji Tuđmanu i Vinku Nikoliću, Stipi Mesiću i Mati Šarliji Daidži.., ali ne i ljudima rođenim nakon njihova rata. Uostalom, u ratu za današnju Hrvatsku zajedno su se borili sinovi i unuci nekadašnjih ustaša i partizana. Nitko ih nije trebao miriti, nisu bili opterećeni svojim obiteljskim prošlostima. Zato se opetovanje traumatične prošlosti simbolizirane Jasenovcem i Bleiburgom i doima kao dosadno i apsurdno, kao “vječno vraćanje istog”.

Onaj tko može tvrditi da Jasenovac i Bleiburg nisu simboli zločina, istoznačnica za nj, doista nije normalan. To su traumatična mjesta hrvatske povijesti, njezine žalosne činjenice. Za koga o tome uopće može biti spora? Svako iskreno, ideološki neopterećeno i kritičko vrednovanje prošlosti to ne može sporiti. Mi, na žalost – zbog ideologijama opterećenih mišljenja i svjetonazorskih isključivosti – nemamo općeprihvaćena suglasja kojemu bi spomenute činjenice bili neosporivi postulati. Zato se i događa da političari i politikanti prošlošću i poviješću neodgovorno mašu, a da im se ne kaže: Idete nam na živce!