Bolesni od prošlosti

Još za nekadašnje vlasti i države tada poznati aforističar je, slušajući svađe oko neraščišćene prošlosti, napisao kako “imamo dovoljno prošlosti za idućih stotinu godina”.

Sada u Hrvatskoj, dvadesetak godina kasnije, moglo bi se reći da možda prošlosti imamo i za još više godina. Svako malo prošlost nam se odnekud vrati. Jednima kao farsa. Drugima kao tragedija.

Uvelike se to ponovilo i nakon vijesti iz Slovenije – da je u Hudoj jami kod Laškog obznanjeno postojanje još jedne masovne grobnice u kojoj su u preokretu partizani pobili poražene. U hrvatskom društvu, ideološki raspolućenom još prije više od pola stoljeća, vijest iz Slovenije pobudila je stare, a možda ponukala i nove trzavice.

Nakon što su Slovenci otkopali ulaz u rudnik u kojemu su vjerojatno žive bile zazidane stotine (ili tisuće) Hrvata i Slovenaca koji su bili na gubitničkoj strani, više kao da ni titoistima nije sporno da je Josip Broz Tito znao što mu vojska čini u ranome poraću, ali se Tita, unatoč nedvojbenom poratnom zlosilju, ipak ne dovodi u pitanje!

Na ponovljeni protest prosvjednika koji Tita drže ratnim zločincem, protivnih da zagrebački trg ispred HNK nosi naziv Trg maršala Tita, protivni micanju te ploče i Titova imena iz političke mitologije kao da i ne haju. Poručuju da “ulica neće mijenjati imena ulica”, da nisu skloni uklanjanju spomenute ploče, odnosno, da bi trebalo primijeniti “terminološku distinkciju” između riječi maršal i predsjednik, pa njihovom zamjenom ipak na ploči ostaviti Tita.

Da je hrvatski spor, prijepor i ideološki sukob samo u terminološkom, sve bi bilo lako. Na ploči je tehnički jednostavno maršala zamijeniti predsjednikom. Ali i tada ostaje Tito. Što s njim? U ideološki manje rascijepljenoj i povijesno manje traumatiziranoj zemlji trvenja povezana s Titom već bi odavno bila prošlost i povijest koja se ne vraća. Otvaranje Hude jame nova je prilika da se pokuša prevladati prošlost.

No, zbog stare ideološke netrpeljivosti koja zapravo generira sve hrvatske mrzovolje, svađanja i ine a ne samo političke diobe, malo je vjerojatno da će i ova prilika biti povodom za razborit govor o prošlosti. Jer, bez raščišćene prošlosti imat ćemo “vječno vraćanje istog“.

U politički shizofrenom društvu, društvu bolesnom od prošlosti, budućnost je talac prošlosti. Može li hrvatsko društvo biti zdravo i imati budućnost, ako je Tito istodobno i “ratni zločinac” i “najveći Hrvat”? Za zdravlje hrvatskog društva napokon bi se moralo (pri)znati tko je Tito.