Boljkovca ne štiti dob

Kad je u Jugoslaviju prebačen ratni ministar NDH Andrija Artuković, bio je gotovo na samrti. Iz zrakoplova je izašao na bolesničkom krevetu, bolovao je od uznapredovale Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, pa na suđenju u Zagrebu baš i nije bio svjestan svega što se događa, što mu stavljaju na teret, nije se baš mogao posve svjesno braniti. I imao je 87 godina. Bila je to u prvom redu politička parada za potrebe tadašnjeg komunističkog režima. Unatoč svemu tome Artuković je osuđen na smrt i presuda nad njime nije izvršena samo zbog njegova sve lošijeg zdravstvenog stanja. Umro je u zatvorskoj bolnici, ali zatrt mu je svaki trag jer do danas obitelj nije dobila njegove posmrtne ostatke. Dinko Šakić osuđen je pak u dobi od gotovo 80 godina za zločine u Jasenovcu. Ni kod njega dob nije predstavljala nikakvu prepreku da ga se kazni. Dob nije omela istragu ni nad njegovom suprugom Nadom Šakić.

Godinama su pojedine domaće i strane organizacije tražile uhićenje i suđenje Milivoju Ašneru koji je bio na pragu devetog desetljeća života i za kojega su stručnjaci utvrdili da je dementan te nesposoban za bilo kakvo suđenje. No ni takav zaključak nije omeo pojedince da nastave hajku protiv bolesnog čovjeka. U Budimpešti je pak proljetos počelo suđenje 97-godišnjem Šandoru Kepiru kojeg se smatra jednim od posljednjih živućih nacističkih ratnih zločinaca, a koji se tereti za zločine počinjene uglavnom protiv Židova 1942. godine u Srbiji. Optužen je da je bio “sudionik ratnog zločina” od 21. do 23. siječnja 1942. u Novom Sadu kada je ubijeno najmanje 1200 civila. Među njima je, osim Židova, bilo i srpskih civila, piše u mađarskoj optužnici. Ili najnovije, Haagu nije smetalo podizanje optužnice protiv generala Janka Bobetka koji je bio gotovo nepokretan, i ubrzo nakon toga je i umro.

I moglo bi se tako još nanizati puno primjera koji govore da u procesuiranju ratnih zločina nema nikakve prepreke dob nekog osumnjičenika, optuženika. Sve ovo navedeno je zbog slučaja Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i Rade Bulata, trojke koja je već dulje vrijeme predmet policijske istrage za ratne zločine u vrijeme Drugog svjetskog rata. Neki od tzv. velikih demokrata, pobornika ljudskih prava, zagovornika pravne države, pa i političari, odmah su skočili u njihovu obranu, a jedan od čestih argumenata koji se ističe jest njihova dob. Takav argument ne samo da ne poznaje ni jedan zakon, nego to ni nije nikakav argument. To je bacanje prašine u oči. Eventualno uhićenje i podizanje optužnice protiv nekoga od njih nema veze sa suđenjem antifašizmu. Kao što i suđenje pojedinim hrvatskim braniteljima, pa i generalima, nije odmah i suđenje Domovinskom ratu.

Ali, ako smo došli do te razine da kao pobjednička zemlja možemo suditi svojim ljudima za pojedine zločine koji su se zbili, i da tako Domovinski rat ostane što čišći, onda to isto moramo primijeniti i na zločine iz Drugog svjetskog rata. Pravna država i zakoni ne poznaju dvostruka mjerila. Zakon za sve mora biti jednak, bez obzira o kome bila riječ. I to bi trebao ponavljati šef države Josipović, a ne trabunjati o nekom antifašizmu i zločinima koji se nisu smjeli dogoditi. Kvalifikaciju zločina i povijesnih zbivanja neka ostavi povjesničarima, a on kao jedan od stupova države i pravnik morao bi podupirati sustav, a ne ga slabiti. Kako se trebamo suočavati sa zločinima iz Domovinskog rata, kako s ustaškim zločinima, tako bi se i Josipović i njegovo društvo trebali suočiti i s komunističkim zločinima. Razlika je samo u tome što su ustaški i komunistički bili dio planirane politike, a ovi iz Domovinskog rata ekscesi. I samo na Domovinskom ratu današnja Hrvatska može počivati, a ne na antifašizmu iza kojeg se krije krvavi komunizam. Dok do toga ne dođemo, nećemo se riješiti ni ustaša niti partizana.