Boričevačka Mala Gospa čeka istinu

U sandučić moje elektronske pošte istovremeno su prispjele vijesti o dvama događajima. O prvome već danima bubnja cijela Hrvatska, o drugome u javnosti ni traga. Naoko su nepovezani, no kad se bolje promotre, vidi se da vire jedan iz drugoga. Mislim na dolazak srbijanskoga predsjednika i na stavljanje pod krov crkve Male Gospe u fantomskom ličkom selu Boričevcu.

Boričevačka Mala Gospa spaljena je u ljeto 1941., u danima koji su u SFRJ slavljeni kao dani ustanka hrvatskoga naroda (ili naroda Hrvatske, kako se službeno govorilo) protiv fašističkih okupatora. Tobože protiv okupatora, a stvarno protiv nesretnog pokušaja Hrvata da stvore neovisnu nacionalnu državu, digli su se osvjedočeni četnici i nekolicina komunista koji su bili toliko zbunjeni da nisu mogli razlikovati crvenu zvijezdu petokraku od četničke kokarde. Posao je ustanicima olakšao ustaški teror, a kao logističari su im izdašno pomagali nitko drugi doli oni protiv kojih su se navodno digli, fašistički okupatori Talijani, što je poslije jugoslavenska historiografija, baš kao i danas hrvatska Radionica Goldstein, krila kao zmija noge.

U nebranjeno, gotovo prazno selo razjareni su ustanici banuli 2. VIII. 41. Osim Male Gospe, stradale su sve kuće (cijele su ostale samo dvije: pravoslavnih obitelji Vučković), a pošteđeno nije bilo ni seosko groblje. Srećom, Boričevljani su (na žalost, ne svi) uspjeli pobjeći. Kad su odlazili, mislili su da će se vratiti za dva-tri dana, ali nisu se vratili nikad! Do 1991. povratak su im branili njihovi oslobodioci, mislim: oni koji su ih oslobodili djedovskih posjeda, a do 1995. njihovim su selom vladali sinovi oslobodilaca, koji također nisu žudjeli za njihovim društvom. Nakon Oluje Boričevac je formalno slobodan, no od povratka ljudi (za koji je, da su uvjeti baš i idealni, već odavno prekasno) i povrata imovine (za što nikad ne bi smjelo biti prekasno) nema ništa. Na mjestu na kojem je nekad bilo veliko selo ostala je samo ruševina nekadašnje crkve Male Gospe. I kao materijalni trag prošlog života, i kao simbolična slika istine o sudbini sela.

Razorena crkva, razorena istina. To je Boričevljanima najviše smetalo. Slavljenje barbarskih rušitelja kao antifašističkih junaka i podizanje spomenika povijesnim lažima o tobožnjim ustanicima (a zbiljskim saveznicima fašista) doživljavali su kao još jedno uništavanje sela, strašnije od onoga iz kolovoza 41.

Je li novi krov na Maloj Gospi Boričevačkoj znak da će i istina o Boričevcu i tzv. antifašističkom ustanku napokon potisnuti laž? Vukovarska isprika srbijanskog predsjednika može biti dobar početak, no tek kad ona pod obnovljeni krov Male Gospe donese istinu dobit će povijesnu težinu. Ne mora je donijeti srbijanski predsjednik. Čak bi bilo i primjerenije da to bude netko od srpskih lidera u Hrvatskoj, od onih koji se rado okupljaju u Srbu. Hrvati su se, iako, navodno, ratni pobjednici, ispričavali 45 godina, neka netko od Srba dođe u Malu Gospu i tu, ako ništa drugo, skrušeno prošuti 45 minuta. I to ne bi bilo malo, a krov se valjda neće srušiti.