Borut i Jadranka u piranskom dimnjaku

Ako je tko i imao trunka suosjećanja za premijerku Jadranku Kosor dok su je “rešetali” zastupnici, trebao je samo prijeći granicu i vidjeti kakvu kalvariju prolazi Borut Pahor. Hrvatska je javnost nezadovoljna, ali Slovenci sve to emotivnije proživljavaju, i zaista misle da je hrvatska premijerka prevela Pahora žednog preko vode.

Kod nas se pružaju džepovi otpora, dok su Slovenci organizirali pravu “osvobodilnu frontu“ protiv arbitraže. Dogovor o rješavanju sporne granice na moru trebao je donijeti win-win rezultat, ali sada, kada se počeo konzumirati, pretvorio se u svoju suprotnost.

Iako prijedlog arbitraže više-manje odobravaju slovenski i hrvatski politički gremiji, jasno je kao pogled s Triglava da sporazumom nitko nije zadovoljan. Kako sada stvari stoje, još manje će biti zadovoljnih kada “vijeće mudraca” donese presudu.

Već sad je poprilično jasno da buduća granica neće ići sredinom Savudrijske vale, što bi jedino zadovoljilo hrvatsku stranu. S jednakom se sigurnošću može predvidjeti da “slovenski dimnjak” neće biti velik onoliko koliko to Slovenci žele.

Stoga će konačni rezultati donijeti poprilično nezadovoljstva i puno frustracija Hrvatima i Slovencima, a oni će svoj “bijes“ piranskim dimnjakom kanalizirati prema političarima. Umjesto win-win situacije, tj. pobjede za sve, imat ćemo tešku lose-lose situaciju, dakle težak poraz za sve. Nakon arbitražne presude više neće biti moguće prije nekih budućih izbora “otvoriti pitanje granice na moru” na koje će se “izgubiti” barem nekoliko dana predizborne kampanje.

Uvijek je lakše umovati o Piranskom zaljevu i granicama nego o kriminalu u Podravki. Kad se govori o konkretnom kriminalu, onda postoji mogućnost da u mreži zaglavi i neka stvarna riba iz “našeg sokaka”. Kad su pak u igri granice, onda je riječ samo o emocijama, a one ništa ne koštaju. Pogotovo ako je riječ o sukobu koji se može držati pod kontrolom. Savudrijska vala već gotovo dvadesetak godina idealno odgovara takvom opisu. Upotrijebiš ribare kad ih trebaš, a kad prođu izbori, umjesto bure, dolazi bonaca.

Do sada su Piranskim zaljevom jednako manipulirali hrvatski i slovenski političari. Pobune ribara bile su više-manje dirigirane. Nekad je politika samo dolijevala ulje na vatru, dok je u kritičnim situacijama kontrolirala “spontane prosvjede”. Prije dvije godine u Sloveniji se ozbiljno pisalo da su nekadašnji premijeri Janša i Sanader potpaljivali “piransku vatru” prije izbora. Kada arbitraža jednog dana presudi, na velikom će gubitku biti i biračko tijelo.

Tek tada će mu postati jasno da u Piranskom zaljevu nisu dobili ono što su tražili te, što je najbitnije, ono što misle da im pripada. Umjesto osjećaja veličine, to će kod njih stvarati samo frustracije. Više neće moći živjeti u nadi u bolje sutra, nego će morati prihvatiti surovu realnost. Stoga bi za sve bilo bolje da je rješenje piranskog dimnjaka ostavljeno za neka buduća, bolja vremena, koja nikada neće doći. Tako bi biračima barem ostala nada da će i oni jednog dana, poput Pahora u Stockholmu, moći reći: kakav fantastičan dan!