Bozanić nije primio košarkaše jer zna da njima nema pomoći

Pneumonija, koliko god bila neugodna, u našem novinarskom slučaju može biti ponekad svrsishodna. Osudi te na sumamed, čaj koji brzo dosadi i daljinski upravljač kojim sam uglavnom "šetao" od Zagreba do Carigrada gdje traje košarkaško Svjetsko prvenstvo.

Iako je nogomet uvijek bio prvi izbor, košarka je također srednjoškolska ljubav. Dražen i sati čekanja pred Domom sportova, poslije Kukoč, Rađa... I bila je to tada kako često zna reći kolega Slavko Cvitković – radost loptanja pod obručima.

Odavno hrvatska reprezentativna košarka ne nudi radost. Nakon što je jedna čarobna generacija (srebo s OI u Barceloni 1992., pa još tri bronce koje su tada smatrane neuspjehom) posijedila, hrvatski navijač, gledajući već gotovo petnaest godina ono što nude naši reprezentativci može se – samo objesiti.

Treba nam dubok rez

Scenarij je uvijek isti; jednom izgubimo tricom Đorđevića protiv tada SR Jugoslavije sa zvukom sirene (EP 1997.), drugi put vodimo protiv domaćina Turske s 19 koševa razlike pa sve izgubimo (EP 2001.), treći put u posljednjem napadu zločesti arbitar vidi prekršaj Kusa koji je mogao i nije morao vidjeti. I iako su u subotu navečer čelnici Hrvatskog košarkaškog saveza najavili da neće biti radiklanih rezova, da je ovo sve priprema za sljedeći Eurobasket, iduće godine u Litvi, utješeni jednom egal utakmicom sa Srbima, koju smo naravno opet izgubili, našoj košarci je potreban najdublji kirurški rez.

Kroz sve ove godine lansirali smo dvojicu trenera za koje se otimaju velikani (Spahija i Perasović), ali nismo odgojili neku svjetsku igračku klasu kakvom smo se dičili desetljećima. Jer teško je pronaći Hrvata koji je nakon Kukoča, Rađe i Stojka bio nositelj igre u nekom uglednom europskom klubu. A o NBA da i ne govorimo. Godinama nam izbornici postaju bivši igrači koji tek počinju učiti trenerski posao, a eto, nažalost genetika nam nije podarila nekog košarkaša kao što su to bili Ćosić, Dražen Petrović, Kukoč...

Ne samo u kvalitativnom smislu, već i u karakternom. Pa tako već petnaest godina hrvatska košarka nema personu koja bi bila lider, oko koje bi se mogla graditi jedna momčad.

Danko Radić, bivši košarkaški sudac, najprije siva eminencija, sada i nekoliko godina predsjednik saveza nažalost svojim potezima presuđuje našoj košarci, i to bolno. Posljednja pogreška zove se Josip Vranković. Sjećam ga se kao vrlo dobrog beka, koji je imao veliko sportsko srce. Pomislio sam da će Hrvatska u Istanbulu barem biti srčana. No, vidio sam upravo suprotno. To je bila skupina sportaša koja nije bila spremna za takav izazov.

 Kada je neosporni košarkaški autoritet Mirko Novosel rekao: "Kada sam bio izbornik Jugoslavije (prije 30 godina, nap. a.) mi smo gotovo tri mjeseca bili na pripremama, posebno kada smo uvodili neke mlade igrače i stvarali jednu novu momčad; a ovi danas treniraju 40 dana, a to je premalo", bio je staro gunđalo.

Vrankovićevi košarkaši su veći dio turnira izgledali kao da im je neophodan sumamed. Niti su igrači bili tjelesno na sto posto, a o uigranosti, taktici i ideji igre da ne govorimo. Očito je da Joke to još ne može... No, nije on kriv što će biti vrlo brzo potrošen. Radić će ponovno pronaći nekog poslušnog trenera, s kojim će moći lakše upravljati. I tako to traje, jedan sport kojim smo se ponosili izgubio je potpuno svoj identitet. I nije slučajno, bez obzira na recesiju da Hrvatska u Istanbulu nije imala navijačku podršku kao što to godinama imaju nogometaši i rukometaši.

Šarić nudi nadu

Vidjevši Bilić boyse kod kardinala Bozanića, pomislih na tren – zbog čega nije ugostio hrvatsku košarkašku reprezentaciju? No, vrlo brzo se otrijeznih – ovima ionako nitko ne bi mogao pomoći. Dok HKS vode ovi ljudi i na ovaj način. Nažalost, čini se da ćemo i sljedećih godina slično naricati nad igrom pod obručima, iako imamo tamo negdje Darija Šarića, najboljeg kadeta Europe...

Nasreću nogomet nam je ponovno – in. Bilo je i tu malo sreće, pa je Hrvatska igrala s Letonijom, Dinamo s Györom, Hajduk s Unierom koja ima klasu ali je imala druge tranzicijske bolesti (krah gazde), no to su ipak liliputanci. Ali koga briga, kad Bilić boysi već u utorak imaju prigodu već zakoračiti na poljsku granicu, plavi i bijeli igraju u Europskoj ligi.

A i želimo vjerovati da je Disciplinska komisija HNS-a bila u top formi i doista slučaj Mamić – Marić stavila ad acta. Pa da u miru uživamo u nogometu, kad ne možemo u košarci.