Bozanićev pohod Jasenovcu širom je otvorio vrata hrvatskom ulasku u Europsku uniju

Nije bilo sumnje da će posjet kardinala Josipa Bozanića izazvati lavinu komentara. No, kako ima komentara i komentara, važno je među njima odvagnuti one koji doista imaju težinu i pozadinu. Jedan od takvih nesumnjivo je onaj Slavka Goldsteina, istaknutog intelektualca i pisca, hrvatskog Židova, čija je obitelj stradala upravo u Jasenovcu. Slavko Goldstein prigovara kardinalu Bozaniću da je u Jasenovcu došao na “pola puta”.

Stvarno, ako se uzme u obzir činjenica da nije otišao do Kamenoga cvijeta, gdje se nalazi kripta, nego tek do makete (koja je na pola puta od muzeja do Cvijeta) i metaforički u svojoj propovijedi, gdje je, kako mu zamjera Goldstein, spominjao Bleiburg i žrtve komunističkog sustava, koje su neistražene. Iz Goldsteinove perspektive to je doista tako, pogotovo što se tiče onoga faktičnoga dijela o nedolasku kardinala, biskupa i 300-tinjak svećenika do Bogdanovićeva Cvijeta. Zašto? Ni dandanas nitko ne zna.

Taj cvijet je simbol Jasenovca i svatko tko dođe ne propusti ga pohoditi. Premda je bilo predviđeno protokolom, do Cvijeta se nije došlo. Istina, kasnilo se, ali tih nekoliko stotina koraka ukralo bi samo dodatnih desetak minuta. Međutim, izvlačiti dijelove Bozanićeve homilije nije baš najzahvalniji posao. Prvo, riječ je o formi koja nije ni politički ni javni govor u najširem smislu riječi. Premda je javno izgovorena, ima svoju nedjeljivu crkvenu narav, a izgovara se na za to predviđenom mjestu (crkva, oltar, propovjedaonica), za određeni krug ljudi (vjernici, kler, narod Božji) i ne mijenja se, ne dopunjava ili krati, nego jednom ostaje zauvijek izgovorena otpočetka do kraja.

Zapravo, odmah ulazi u povijest. Kardinal Bozanić cijeli je pohod Jasenovcu smislio tako da uđe u povijest. Nije stoga slučajno za “pomoćne destinacije” odabrao Staru Gradišku i Petrinju, što u pravilu promiče svim njegovim kritičarima. Radilo se pritom o hodočašću, a ne o izletu ne samo za Bozanića nego i za 300-tinjak svećenika. A na hodočašću je uz hod (kretanje) molitva jedan od ključnih stupova, baš kao i oprost, jer je hodočašće u svojoj naravi nedjeljivo od (o)proštenja.

U takvom kontekstu kardinal Bozanić je nedvosmisleno osudio ustaški pokret, i to ne samo kroz zločine koje je on činio tijekom svoga opstanka nego i posljedice tih zlodjela koja do današnjeg dana imaju utjecaja na sudbinu hrvatskog naroda. Hrvatska je zbog NDH, Ante Pavelića i ustaša trajno obilježena.

Primjerice, posramit će se svaki Hrvat kada dođe u jeruzalemski Yad Vashem i na karti europskih koncentracijskih logora (uz bok npr. Auschwitzu) vidi ucrtan Jasenovac. U politici pak to je stalna kušnja koja se Hrvatskoj (pogotovo u njezinoj najnovijoj povijesti) neprestano pokušava reanimirati i poput duha iz povijesti vinuti u današnja vremena. Kardinal Bozanić svojim je odlaskom u Jasenovac, svojom homilijom i molitvom na kraju posjeta u edukacijskom centru, u ime Katoličke crkve stao na kraj. I to u ime cijele Crkve.

Dakle, od pape u Vatikanu do posljednjeg vjernika u Hrvatskom zagorju. To se moglo osjetiti odmah nakon Jasenovca u Bozanićevu dugom razgovoru s papom Benediktom XVI., kojega je o tome nužno izvijestio. I imao njegov blagoslov prije polaska u Jasenovac. A sve kako bi se Hrvatskoj napokon dokinuo krimen ustašoidnosti i do kraja otvorila vrata Europske unije. Gleda li se Bozanićev posjet tim očima budućnosti (a ne isključivo prošlosti, kao što sagledava cijenjeni Slavko Goldstein), onda on ima apsolutnu i nedvojbenu povijesnu vrijednost.

Pa se i preko gafa poput neodlaska na Kameni cvijet može gledati s manje kritike. Uostalom, Bozanića u Jasenovcu valja nakon ovoga očekivati još koji put. Baš kao što Hrvatska dogodine čeka Benedikta XVI., koji će (ako dođe) biti prvi pravi glasnik hrvatskog stvarnog pristupa EU.