Koliko li se graje diglo što noćenje za četveronožnu pratnju u dubrovačkome luksuznom hotelu Pucić Palace stoji 100 eura odnosno pola normalne hrvatske mirovine! Ako noćenje za gazdu stoji 800 eura, to je prirodan slijed ma koliko se nama činilo neprirodnim. Čak i susjedi nam Slovenci, iako u Europskoj uniji, baš gledam na jednoj od njihovih televizija, raspredaju o hotelima za cucke, jer, kao i u nas gdje se protiv toga organiziraju tobože edukativne kampanje, i oni pri odlasku na ljetovanje četveronožnog ljubimca nerijetko prije izbacuju na ulicu negoli da bi za njega plaćali pansion na moru ili pak u nekom od avav-hotela.
I u nas je to još sve, kako se to kaže, u povojima, a čak se toliko glasno i ne raspravlja niti je čudno što je, primjerice u Milanu, svaki dan na pansionu 600-700 pasa.
Gnušam se ne toliko cijene za noćenje džetseterskih cucaka čak nemam pojma je li to već netko i platio ili je tek naznaka mogućnosti nego toga koliko smo površno povodljivi. Radije se bacamo u medijske kampanje s poznatim facama i velikim plakatima. Radije paparazzovski istražujemo tko je, poput neke manekenke koja si to može platiti, svog psića slao na aromaterapiju ili neki drugi tretman, koliko stoje ovakva ili onakva terapija, negoli da svoje ljubimce, svoje potomke i sebe same odgajamo za human odnos prema životinjama uopće, a time i prema ljudima. Međusobno.
Bliskije su nam nepomirljive krajnosti: skupi psi krvoloci s rodovnicom, koji napadaju "iz čista mira" ili se potajice natječu međusobno na smrt i za okladu svome vlasniku.
I oni, isto tako s rodovnicom, za koje se plaćaju skupi pansioni i tretmani. I jedni su i drugi, navodno, ljubimci, a zapravo investicija i prikladan accessoire. I nad jednim i nad drugima javnost se zgražava, ne idući dalje od toga.