Božanstvo Ivo Sanader

Kako smo dočekali povratak Ive Sanadera u Hrvatsku? Još ga doživljavamo kao nekoga tko određuje sadašnjost, a možda i budućnost zemlje. Ali on je prošlost, a moćan nam se i danas pričinjava zato što je kao predsjednik Vlade bio iznimno dojmljiv. Kad toliki novinari jure svuda gdje bi se mogao pojaviti – jure tom pričinu. Još nitko, ni Josipović, ni Jadranka Kosor, ni Milanović, ni bilo tko drugi, ni izdaleka nema autoritativnost bivšega premijera. Vidjelo se to i u nastojanju novinara i voditelja glavnih informativnih emisija na nacionalnim televizijama da bar na tren gledateljima pokažu to sada negativno božanstvo, pri čemu su ispadali i komični.

Da je netko uspio snimiti Sanaderovo lice tijekom vožnje iz Austrije, na graničnim prijelazima ili na ulazu u remetinečki zatvor, bio bi heroj. I cijela je nacija napinjala oči ne bi li ga ugledala, ali organizatori izručenja nisu imali milosti za opću radoznalost. A što se moglo vidjeti? Ništa. Faca koje smo se nagledali posljednjih desetak godina, ali sad je ta faca crna suprotnost nevinoj bjelini naših duša. Kao što sam jednom već napisao, uhićenjem Sanadera mi ostali nismo postali pošteniji niti je on prestao biti čovjek. On je jedan od nas, dvaput smo ga birali i dvaput izabrali. Od početka hrvatske samostalnosti očito je da demokracija nije nikakvo jamstvo savršenoga društva. Činjenicu da je Hrvatska nakon tolikih stoljeća postala svoja mnogi su shvatili kao da je postala ničija i tako su otvorena vrata za samovolju i grabež. Sanader nije ni prvi ni posljednji čovjek od moći i vlasti koji na taj način doživljava državu. Lako je zamisliti da će se u zemlji u kojoj su s toliko lakoće prodane gotovo sve banke i velike državne tvrtke s istom lakoćom otimati društveni novac.

Uostalom, kad se zbroje svi novci zbog kojih su podnesene brojne optužnice, svota će biti gotovo beznačajna prema gubicima koje Hrvatska ima zbog rasprodaje nacionalnih bogatstava. I šteta koju je Sanader napravio odricanjem od 25.000 četvornih kilometara mora, ZERP-a, predajom MOL-u upravljačkih prava nad Inom i drugim odlukama veća je od štete od korupcije koja bi mu mogla biti dokazana. Dvije su vrste međusobno uvjetovanih i povezanih stranaca napravile najveće zlo Hrvatskoj. To su strani profiteri i moralni stranci Hrvati kojima su strani i zajednica i osjećaj za nju. Ako se dokažu optužnice, moći će se reći kako su se, na žalost, na čelu države, u Sanaderu, ujedinile tri za zemlju porazne osobine: servilnost prema strancima, osobna grabežljivost i okrutnost prema podređenima. Te su tri osobine i obilježja hrvatske demokracije. Nema značajnije stranke u Hrvatskoj koja prema stranim gospodarima ove zemlje nije jednako servilan kao i Sanaderov HDZ. Nema značajnije stranke u kojoj se njezini čelnici ne ponašaju kao njezini apsolutni gazde kao što se i Sanader ponašao u HDZ-u. Napokon, nema značajnije stranke koja neće nastojati maksimalno zaštititi svoje dužnosnike i kad su njihove nepodopštine za javnost očite.

Tko nam jamči da u Hrvatskoj nema mnogo više Sanadera nego što ih leži u Remetincu i da ih neće biti i ubuduće? A možda su to oni koji u Sanadera najviše upiru prstom. Ivo Josipović je na predsjedničkim izborima bio kandidat SDP-a, ako u prosincu ove godine na izborima pobijedi lijeva koalicija, imat ćemo takoreći jednopartijsku državu. Tko će se u represivnom aparatu takve države ohrabriti i poći tragom mnogih sumnji u Čačića, Linića, Jakovčića...? Uostalom, sam Josipović je jednom rekao da bi državni odvjetnik Mladen Bajić, da je ranije kukuriknuo, završio u loncu. I to pokazuje kako su u Hrvatskoj, na žalost, policija, tužiteljstvo i sudstvo uvelike ovisni o vlasti, pa zašto bismo vjerovali da će ubuduće kukurijekati kad je za to vrijeme? Dakle, Sanader nije neobičnost, neobičnost je samo u tome što se kao moćni bivši premijer našao u zatvoru. On je prošlost, ali sanaderizam nije bez budućnosti. Čak ga se, kako vidjesmo na Sanaderovu povratku, i obožava!