Bože dragi, čuvaj nas od pobjede!

Ne može biti točno da je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu čista, a da istodobno bude točno da su svi, ne neki, nego baš svi ključni hrvatski ratni zapovjednici, od samog vrhovnog komandanta do časnika koji su na bojištu zapovijedali vojnim operacijama, ratni zločinci. Ili nešto nije u redu s pobjedom ili s nama. Ako je pobjeda časna, kako pobjednici mogu biti ratna fukara?

Kako, uopće, stoje stvari s hrvatskim povijesnim pobjedama, ne samo s ovom posljednjom na koju je neki dan žig srama utisnuo Haaški tribunal. I kakav je to narodni običaj da Hrvati uvijek dobivaju po zubima, i kad izgube i kad pobijede.

Patent kojim se slava pretvara u sramotu, nije u Lijepoj Našoj nikakva novost. Iskusio ga je i konjanik s glavnog zagrebačkog trga, oko kojeg od crnoga petka kuka i galami očajna Hrvatska. Jelačić je 1848. slavljen kao ratni pobjednik, zaštitnik Monarhije i spasitelj Trojednice. Pešta ga nije voljela, ali mu se Beč poklonio i zasuo ga častima, a Hrvati (Srbi također) su ga obožavali. Sjajan pobjednik. I velika pobjeda koja nas je brzo lupila po glavi! Kralj (koji bi bez Jelačića odnio gaće na štapu) je vjernoj Hrvatskoj oduzeo nacionalna prava i zabranio čak i Jelačićev hrvatski barjak. K tome, Hrvati su se zbog Jelačićeva pohoda protiv Kossutha zamjerili Marxu i Engelsu, pa ih se i danas po ljevičarskim publikacijama časti raznim pogrdnim epitetima.

Kao pobjednici su Hrvati izašli i iz II. svjetskog rata. Bili su, je li, u partizanima i tako dobili, barem prema službenom tumačenju u bivšoj Jugoslaviji, mjesto na strani pobjedničke antifašističke koalicije. No, da je riječ o čudnoj pobjedi, pokazalo se jednako brzo kao i u doba Franje Josipa. Ovoga im puta, istina, nije zabranjen barjak, samo su na njega morali zalijepiti crvenu zvijezdu, ali im je zato odmah maknut ban Jelačić. Umjesto Bachova apsolutizma pobjednička je Hrvatska dobila Titovu diktaturu, a pobjednici Hrvati trajnu hipoteku genocidnog naroda koji je samo u Jasenovcu istrijebio 700.000 nedužnih ljudi. Kad god bi pobjednici u svojoj pobjedničkoj zemlji digli svoju pobjedničku zastavu, makar i onu s petokrakom, kao što je to bilo 1967. (deklaracija o jeziku) ili 1971. (maspok), odmah bi se na njih potegnuo argument NDH, iako su pobjednici NDH porazili.

Dakle, nikakvom čuđenju ne bi smjelo biti mjesta ni danas, kad se Hrvatima objašnjava da su imali pravo uzeti oružje u ruke, ali ne ga i upotrijebiti; da su imali pravo pobijediti, ali ne i taknuti neprijatelja i da im je pobjeda čista, a oni prljavi kao svinje. Pobijedite, dragi Hrvati, i budite poraženi!

Pa ipak, ima tu i razlika. Godine 1848. ili 1945. hrvatske su pobjede u poraze pretvarali drugi. Sada bi, godine 2011., to u svojoj suverenoj državi trebali učiniti Hrvati sami. Mogu, ali ne moraju.

Smijemo li se nadati da i neće? Za svaki slučaj, predlažem da svi u Hrvatskoj prije spavanja molimo ovu molitvu: Bože dragi, čuvaj nas od pobjede, a od poraza ćemo se čuvati sami!