Branitelji na rubu egzistencije

Žao mi je što ne mogu ispuniti želju potpredsjednici Vlade Jadranki Kosor. Moram prodati svoje udjele kako bih preživio.” Ovo su riječi jednog od branitelja koji su se, unatoč žestokoj kampanji, odvažili i prodali svoje udjele. Za koliko? Ne znaju, doznat će za dva mjeseca. Ali dobro znaju da će tih nekoliko tisuća kuna, barem nakratko, odgoditi bankrot kućne blagajne. U nevelikim redovima pred šalterima stajala je isključivo sirotinja. Oni ljudi koji su državi dali sve što su mogli, a država im je vratila – zaboravom.

Ministricu branitelja Jadranku Kosor ova će rečenica zasigurno pogoditi, ali kako drukčije opisati aktualnu braniteljsku situaciju: tridesetak tisuća ratnika na Zavodu za zapošljavanje, još toliko korisnika socijalne pomoći, tisuće neriješenih statusa... Osim šačice bogataša, branitelji su na rubu egzistencije. S državne televizije ministrica je branitelja pozvala da, umjesto da prodaju udjele, pomoć zatraže od Zaklade hrvatskih branitelja, koja ove godine raspolaže s više od 70 milijuna braniteljskih kuna. Respektabilna svota, ali realno nedovoljna čak i za vatrogasne mjere. Da nije tako, svaki branitelj koji zatraži pomoć, pomoć bi i dobio. A to nije tako.

Fond branitelja jedna je od rijetkih svijetlih točka u toj priči i velika pobjeda Ministarstva. Ali, pitanje je tko je dobio udjele. Više ih je od 504.000, a javnost za njih, kako sada stvari stoje, nikada neće znati. Zašto? Kad treba promijeniti samo nekoliko zakonskih odredbi i sve bi bilo u redu. Zašto se izbjegavaju čisti računi?
Vjerojatno zato što je u Registru šačica onih koji su za vrijeme rata grijali direktorske i političke fotelje, a danas imaju udjela više nego bilo koji heroj iz rovova u Slavoniji, Lici, Dalmaciji...

I još zbog jednog puno bitnijeg razloga. Registar je napravljen šlampavo. S time Jadranka Kosor nema baš puno veze. Za šlamperaj, propuste i manjkave evidencije kriva su ministarstva unutarnjih poslova i obrane. Oni su krivi što su živi ljudi proglašavani mrtvima, što su nekim ratnicima iz pukog neznanja dodavani dani na ratištu, a nekima oduzimani. Bez razloga i povoda. Za to nema krivca. Nitko još nije odgovarao.

Vjerojatno i neće. Za to se, bez grižnje savjesti, može okriviti potpredsjednicu Vlade. Nije imala autoritet kada joj je prvi draft Registra stigao vezan gumicom kakvom se veže celofan na staklenkama s pekmezom, kad su se počele otkrivati nebuloze, kad je otkriveno da prvog predsjednika Tuđmana nema u Registru, da Ante Gotovina ima manje udjela od svoje supruge Dunje, da ratnici s prve linije imaju znatno manje udjela od svojih supruga koje su za vrijeme Domovinskog rata čistile zagrebačke urede i kuhale kavu... U tom trenutku, trebala je, slažu se i njezini najbliži suradnici, odlučno lupiti rukom o stol i tražiti da se Registar dovede do savršenstva.