Ćirilica je pismo kojim se služi puno dobrih ljudi, pa i puno boljih od mnogih koji se služe latinicom, a u svakom slučaju puno više nego zločestih. Ćirilica je civilizacijsko i kulturno blago, a to što su čak i to pismo pojedinci koristili kao simboličnu podlogu zločinačkog projekta ne čini i to pismo zločinačkim. Iako je razumljivo kakvu mučninu izaziva spomen na uvođenje tog pisma u Vukovaru, gdje su mnogima najmiliji ubijeni ili mučeni, te se razaralo samo zato što se htjelo da se taj grad zove isključivo Bykobap. Branitelje je, a to je pokazao i jučerašnji prosvjed, nosio inat da Vukovar nikad neće biti Bykobap.
Svi smo znali da je ćirilica tu samo simbol koji je podmetnuo okupator te da se pod tim misli puno više i šire, da Vukovar nikad neće biti srbijanski grad. Stoga, kad se danas govori i o Bykobapu, ne govori se o srbijanskom, nego o hrvatskom Bykobapu, upravo onom za koji su se svi njegovi branitelji borili. Borili su se da u Hrvatskoj vrijede hrvatski zakoni doneseni u hrvatskom Saboru, a jedan od njih je i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Emocije su jedno, a zakon je zakon i mora se poštovati dok ga se legitimnim sredstvima ne promijeni.
Ćirilicu štiti i Povelja
Taj zakon propisuje da nacionalne manjine ostvaruju pravo na ravnopravnu uporabu svoga jezika i pisma kada pripadnici te nacionalne manjine čine “najmanje trećinu stanovnika” jedinice lokalne samouprave. Vladajući nemaju izbora i moraju ga primjenjivati te se od premijera Zorana Milanovića ili ministra Arsena Bauka i ne može očekivati ništa drugo osim onoga što su oni proteklih dana verbalizirali na temu dvojezičnosti u Vukovaru. Stoga su i u Dalju već godinama oznake ulica, pa i stradalih hrvatskih policajaca, ispisane i na ćirilici.
I Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima govori o “kulturnom bogatstvu” čijoj uporabi države potpisnice Povelje, među kojima je i Hrvatska, trebaju “pogodovati i/ili ih poticati”. I Hrvatska se obvezala eliminirati “neopravdane razlike, isključenja, ograničenja ili prednosti u odnosu na uporabu regionalnog ili manjinskog jezika s ciljem obeshrabrivanja...” Odnosno, obvezala se usvojiti posebne mjere u korist manjinskih jezika radi promicanja jednakosti između korisnika tih jezika i ostalog dijela pučanstva i stvaranje takvih uvjeta “ne smatra se aktom diskriminacije protiv korisnika jezika koji su u široj uporabi”, navodi se u Europskoj povelji, rezultat koje je i odredba iz Ustavnog zakona koja se treba primijeniti u Vukovaru.
Stoga nije realno očekivati da bi zahtjev za ocjenu ustavnosti te odredbe, iako njegov sadržaj još nije objavljen, mogao onemogućiti da se Ustavni zakon kad je riječ o ćirilici u Vukovaru ne primijeni bez obzira na snagu emotivnih argumenata ne samo Vukovaraca.
Što je trećina Vukovara
Ćirilica u Vukovaru pitanje je kad veliki stvarno moraju pokazati da su veliki, kad pobjednici trebaju pokazati da su veliki i u pobjedi. To pobjedu čini još većom.
Jedino što je u ovom slučaju razumno pitati jest tumačenje “trećine stanovnika” Vukovara. U Ustavnom zakonu ne definira se što to znači. Ministar Bauk, a i premijer, pozivali su se na popis stanovništva iz 2011. iako ni zakon koji se time bavi ništa ne govori o pravnom značenju popisa stanovništva. Čak i da je propisano da se broj stanovnika određuje isključivo na temelju popisa stanovništva, a ne recimo evidencije boravišta, postavlja se pitanje je li to neoboriva ili ipak oboriva pretpostavka za koju se može dokazivati da nije ispravna.