Branko Mamula na Pantovčaku

Predstavljajući u Hrvatskom saboru program svoje vlade, Zoran Milanović govorio je i o politici prema susjedima, o nužnosti suradnje, ali napomenuvši - bez balkanskih integracija. Možda to usputno odbacivanje ideje o obnovi Jugoslavije, o “jugosferi”, nije bilo dovoljno mnogima na desnici, jer im je potrebno uvjerljivije jamstvo. A da se Jugoslaveni i Jugoslavija tako lako ne predaju, potvrđuje i intervju što ga je šef JNA do 1988. Branko Mamula dao beogradskoj “Politici”.

Intervju je odjeknuo i u Hrvatskoj ne samo tako što je u izvacima prenesen ili prepričan u medijima nego je bio i tema (lijevih) komentara koji Mamuline zamisli jesu odbacili, ali su mu dali iznimno značenje. Ako je admiral i iritantan, ne može mu se odreći da je izazovan i uznemirujući. Inače bi ga se zanemarilo. Mamula tvrdi da je JNA na početku devedesetih trebala izvršiti državni udar kako vlast u republikama ne bi prepustila nacionalistima.

“Iznenadili biste se”, kaže Mamula, “tko nam se sve nudio za tu opciju. U svim republikama. Znate, ljudi idu za odlučnima, za pobjednicima. A da je JNA postigla neki jači početni uspjeh, svi bi joj se priklonili.” I imala bi podršku “većine jugoslavenskih naroda”. Umjesto toga, Partija i JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem dopustili su nacionalistima i separatistima da vojsku gurnu u ruke srpskog nacionalizma koji ju je beskrupulozno iskoristio i na kraju odbacio. Umjesto da krene na Zagreb, JNA je razarala Vukovar u težnji da stane na etničke granice Srba. Na žalost, admiralove ideje nisu samo njegove. U bitnome one se podudaraju s tezama nikoga drugoga nego glavnoga analitičara hrvatskoga predsjednika Josipovića – Dejana Jovića, koje je prošloga proljeća iznio u znamenitom tekstu “Kako su propali država i socijalizam” u beogradskom tjedniku “Vreme”.

I po Mamuli i po Joviću, Jugoslavija se nije trebala raspasti. A po Joviću, raspala se “iznenada i dobrim dijelom neočekivano”. Ideja o stvaranju nezavisnih država od republika SFRJ bila je utopijska sve do kobnoga ujedinjenja Njemačke, koje je Europu učinilo nesigurnom a potaknulo je ostvarivanje zamisli da pripadnici jedne nacije trebaju živjeti u istoj državi. To će podjariti nacionalizme, odbit će se mogućnost izbora na razini Jugoslavije, demokracija se uvodi “u najprimitivnijem obliku koji se svodio na brojanje glasova bez ikakve zaštite za manjine i neprilagodljive pojedince”, a odatle do “nasilne asimilacije pa i etničkog čišćenja i genocida, put je nekad daleko kraći nego što mislimo.” Unatoč tome što se rekordan broj Hrvata, više od 90 posto, na referendumu izjasnio za izlazak iz Jugoslavije, unatoč nadmoćnoj pobjedi nacionalne opcije na prvim izborima, i Mamula i Jović tvrde da bi za opstanak Jugoslavije bila većina i u Hrvatskoj - da je, po admiralu, JNA u početku odlučno postupila, i, po Josipovićevu analitičaru, da nije nametnuta tvrdnja kako su se jugoslavenski narodi “oduvijek mrzili” i da “nikada nisu mogli živjeti zajedno”, te da iz kolektivnoga i privatnoga sjećanja nisu brisane “epizode mira i suradnje.” Ako je na prvi pogled jasno kakva bi to bila država i demokracija koja bi se sačuvala vojnim udarom, Joviću treba priznati da je bilo “epizoda mira i suradnje” u kojima je, na primjer, u Hrvatskoj u policijskom kadru bilo 70 posto Srba, u Udbi 60 posto, u JNA gotovo 100 posto, a zatvori su bili puni Hrvata političkih zatvorenika koje je svojim novinarskim tekstovima tamo slao i sam Dejan Jović, od mladosti tako počevši zasluživati titulu jednoga od najmoćnijih Srba koju su mu dodijelili beogradski mediji. Jedan lijevi zagrebački komentator u povodu Mamulina intervjua piše: “Svako pozivanje na Jugoslaviju, kao zajedničku državu, trajno ugrožava stabilnost i sigurnost zapadnog Balkana. Logično je da jedan ostarjeli admiral... ni dan-danas ne razumije da se Jugoslaviju nije moglo sačuvati”. Moglo se, moglo - uzvratit će mu jedan mnogo mlađi i vitalniji Mamulin istomišljenik iz Ureda predsjednika Josipovića!