Žuta odora brnistre (Spartium junceum L.) zamirisala je po obroncima Kozjaka i Mosora. Žuka, kako je još u narodu zovu, ove je godine doista bogato procvala i mirisnim mlazovima u zlatno odjenula Dalmaciju. Možda je tako bilo u grčko doba kada je Split upravo po brnistri, žuki, odnosno Spartiumu i dobio ime. Opjevana žuta divljakuša opet je nadjačala kameniti krš koji je osula cvjetićima opojna mirisa. Ima je svugdje, a njezini grmovi visoki su i do tri metra.
Planinarite li ili šećete po brdima, brnistra vam je najbolji izbor trebate li se uhvatiti za nešto pri penjanju. Njezin je korijen razgranat, žile čvrste i duboko ukopane u potrazi za hranom i vodom. Grane su joj žilave, pa vam se ne može dogoditi da je izgulite ili slomite, pa padnete otkriva nam prof. Ivna Bučan, ekologinja. Osim toga, gdje je brnistra, nema zmija, zahvaljujući sparteinu, alkaloidu kojega sadrži. Naši stari to su dobro znali, pa su koze i ovce dovodili na ispašu u brnistru, nakon čega su bile otporne na zmijski ugriz.
Brnistra najbolje uspijeva na žarku suncu. Voli suhe terene, otporna je na posolicu pa je ima čak i tamo gdje jedino kamen "raste". Zelena stabljika ima ulogu lista, obavlja fotosintezu, koji otpada nedugo pošto se pojavi. Građa cvjetića tipična je za mahunarke.
Iako je riječ o biljci od koje su se u prošlosti izrađivale niti predenjem, danas nema upotrebnu ulogu. Poneki vinogradari još rabe žuku za vezivanje loze, ali već je izgubila bitku s plastičnim materijalima. Međutim, sve se više uvodi u hortikulturu, pa ne krasi više samo vrtove uz more, koji zbog južine i posolice nemaju mnogo izbora pri odabiru vrsta.
Ali, iako je skromnih zahtjeva i živi u škrtim predjelima, nije lako ukrotiti brnistru i uživati u njezinoj ljepoti u vlastitu vrtu. Vrlo se teško prima, a razmnožava se sjemenom, koje će vrlo skoro zamijeniti žute latice.