Broš za riznicu Jadranke Kosor

Što će nam scenaristi kad život piše takve priče. Ime joj je Danica Sabljak. U očima te krhke 47-godišnje tekstilne radnice koja ima više godina nego kilograma tipičan je “Kamensko look”. Samohrana majka tinejdžera koji ne zna što je džeparac sašila je posljednje odijelo za tek nešto starijeg mladića, koji je kao nogometaš Dinama već zaradio puno više nego što će ona u cijelom radnom vijeku.

I taj klub je voljom gradskog vladara opsjednutog političkom moći i ona prisilno financirala, a sada je, iz protesta što joj pohlepni vlasnici mjesecima ne isplaćuju plaću od dvije, tri tisuće kuna, štrajkala i glađu radujući se s kolegicama što će najmoćnijoj hrvatskoj majci i “prvoj sindikalki” predati broš posve drukčiji od svih koje nosi.

Sudbina tog broša simbolična je sudbina radništva i vladajuće političke elite, ali ponajviše morala u Hrvatskoj. Morala koji je u Kamenskom potratio sedam milijuna kuna poreznih obveznika te koji čuva fotelju ministru u čijem je resoru čak 20 prijava za dvije godine neuplate doprinosa i poreza otišlo u zastaru, pa to još koriste kako radnicama ne bi isplatili povrat poreza. Morala koji tako postupa sa slabima, dok s jakima na najvišoj razini dogovara modalitete uplate dužnih milijardi kuna. Morala koji isplaćuje otpremnine državnim propalitetima i još nezasitnom zgrtatelju milijuna omogućuje da pod sugestivnom zaštitom bivšeg predsjednika države fiškalski potkrada Zagrepčane te do posljednjeg pohlepnog daha grčevito brani 200 tisuća kuna kao što žene iz Kamenskog posljednjim snagama brane golu egzistenciju.

Morala koji neprofitnom klubu daje desetke milijuna kuna, a ministar financija ne zna ili neće naplatiti porez na transfere iako to od njega traže šefovi države i vlade... I stoga povlaštena politička elita, stranački rizničari, pohlepnici, sebeljupci i kojekakvi muljatori trebali bi studirati taj “Kamensko look”, ta ispijena lica štrajkašica. Lica majki i supruga iscrpljenih radom za bijednu nadnicu. Morao bi im se usjeći u pamćenje taj radnički strah, te tužne oči gladne dostojanstva, taj očajan zov za pravdom, ali i taj dišpetni sjaj u očima čovjeka koji više nema što izgubiti. I od tih žrtava “nove pravednosti” očekuju se nove žrtve.

Očekuje se da Danica Sabljak simbolizira i spasiteljicu našeg mirovinskog sustava! Da još 18 godina radi do umirovljenja. I njoj se uime zastupnika HDZ-a obratio Andrija Hebrang kad je u Vjesniku rekao kako se ljudi teško odriču privilegija. Nije mislio na “privilegij” dobivanja plaće, ali još manje na privilegije saborskih zastupnika. Mislio je na mirovinske reforme – pooštrenu penalizaciju prijevremenog umirovljenja i izjednačavanje dobi za žene i muškarce – pa je ilustrirajući teškoće odricanja posegnuo za primjerom Francuske gdje je dva i pol milijuna ljudi na ulicama jer ne žele dvije godine kasnije, sa 62, u penziju. Uzgred, baš iz te okrutne Francuske koju muči mirovinska kriza stiže nam vijest kako je njihov nogometni izbornik u 57. godini završio na burzi te da zbog dobi i plaće ima pravo tri godine dobivati po 5600 eura.

No, vratimo se Hebrangovoj argumentaciji utemeljenoj na neumoljivim projekcijama koje polaze od toga da za umirovljenika radi 1,28 zaposlenih, a taj se omjer mijenja već na mjesečnoj razini. Ukratko, panika je! Jedan od vjerodostojnijih ne samo HDZ-ovaca nego i političara imao je na izgled lak posao. Ali, što njegove riječi vrijede kad se suoče s pogledom Danice Sabljak. Tko bi se iz pozicije neumjereno privilegiranog zastupnika usudio gledajući tu ženu u oči reći “Ljudi se teško odriču privilegija!”.

Nema tog filozofa, humanista, politologa ili državnika kojeg bi mogao pozvati upomoć ne bi li joj objasnio kako je pravedno da ona još 18 godina radi za nekoliko tisuća kuna, dok se njegovim kolegicama u Saboru već u 49. (muškarcima u 54.), a onima koje nanižu tri mandata i u ranijoj dobi, smiješi barem nekoliko puta veća mirovina. Ispraznosti Hebrangovih riječi nema pomoći jer, kako je to netko pametno zaključio: “Ljudi se teško odriču privilegija!”.