Budućnost nije na Zapadu

Godina je 2024. U kuhinji sjede Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev i razgovaraju. “Kaži ti meni koji je od nas sada predsjednik, a koji premijer”, pita Putin Medvedeva. “Ti si predsjednik, a ja sam premijer”, odgovara Medvedev.

“Onda ti donesi pivo iz frižidera”, odvraća Vladimir. Ovo je samo jedan od viceva koje su ovih dana smišljali vanjskopolitički komentatori nakon ruske izborne piruete koju su izvela spomenuta dvojica. Car Vladimir Veliki opet je na sasvim nevjerojatan način uspio izigrati sve dugo njegovane zasade zapadne demokracije, izrugati im se i poručiti da je on apsolutni vladar i da mu nitko ništa ne može. Uzalud zgražanje zapadnoga svijeta, uzalud optužbe da se izrugao demokraciji...

Iako ova ruska priča ima ponešto komične tonove, ona je zapravo tek jedna u nizu priča koje vrlo jasno otkrivaju da politički sustav demokracije zapadnoga tipa, u koji su se svi zaklinjali, na većem dijelu planeta prestaje djelotvorno funkcionirati. Gotovo da i nema zemlje u kojoj birači nisu rezignirani tvrdeći da nemaju što raditi na izborima zato što zapravo više i nema nikakve razlike između političkih stranaka koje više ne vladaju u korist naroda, već u korist krupnog kapitala, koji ih je u konačnici i postavio tu gdje jesu. Iako nas prvenstveno muči recesija i gospodarska kriza, u temelju svega toga gotovo sigurno leži vrlo duboka politička kriza iz koje se malo koja zemlja uspijeva iščupati. U Japanu toliko često padaju vlade i premijeri da se čak ni oni koji se bave vanjskom politikom ne mogu sa sigurnošću zakleti da je baš ta i ta osoba premijer te zemlje koja je do prije koju godinu bila više nego stabilna demokracija i gospodarski gigant kojemu su se svi klanjali.

Na drugom kraju svijeta, u Sjedinjenim Državama, svjedoci smo tužne priče o tome kako je rigidni politički sustav uspio raskomadati i pojesti čovjeka s najvećom političkom karizmom još od predsjednika Kennedyja. Barack Obama možda će dobiti drugi mandat, ali ne kao predsjednik vizionar i reformator, već kao jedan od mnogih. Dogodine ćemo vidjet kakva će sudbina pogoditi francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, koji se također mora suočiti s biračima koji su ga prije pet godina izabrali s oduševljenjem, a sada im ne može ništa iskreno obećavati jer je zaglavio u korupciji, nesposobnosti i ispraznom razmetanju. Britanac David Cameron tek je zasjeo na premijersko mjesto, a već se mora suočiti s činjenicom da se u zemlji kojom vlada živi toliko loše da čak 46 posto njegovih sunarodnjaka razmišlja o tome da emigrira, a samo ih je pet posto relativno zadovoljno. I Poljaci uskoro idu na izbore, ali ni tu nema pretjeranog oduševljenja iako u toj zemlji nema gospodarske krize ni recesije. Svi su izgledi da premijer Tusk neće sam uspjeti sastaviti vladu i da ga čeka koalicija. Belgija se već više od godinu dana davi u političkom limbu, nesposobna da izabere vladu jer nitko neće ni s kim u koaliciju, a nitko nije dobio dovoljno glasova da vlada sam. I nema te sile koja bi uspjela nešto pokrenuti s mrtve točke.

Je li ovo sve samo prolazna kriza ili pak naznaka da je društveno i političko uređenje u kojem živimo nezaustavljivo krenulo silaznom putanjom? Ima li uopće šanse da oživimo ovoga pacijenta, dademo mu transfuziju svježe krvi, vratimo ga u puno zdravlje? Ta će pitanja svakako postavljati i neki birači uoči naših izbora, ali i susjedi Slovenci i mnogi drugi.

U međuvremenu Kinezi rade i čekaju, a jedan zapadni znanstvenik i analitičar trendova u znanosti tvrdi da je vrlo blizu godina kada će Nobelove nagrade za “čvrste znanosti” masovno otići u azijske zemlje, prvenstveno u Kinu i Indiju. Kako je vitalna i kreativna znanost u 20. stoljeću zapadnom svijetu donijela političku i gospodarsku premoć, tako bi u budućnosti to mogla donijeti i Aziji. Znakovi tih promjena već su i te kako vidljivi.