Budžet – pučka kuhinja

Nećete biti gladni, primat ćete plaće i mirovine, odajte nam za to priznanje – tako su u Saboru govorili autori i zagovornici proračuna za 2011. godinu. Bože, na što smo spali! Vlast se ne ustručava reći da smo zemlja moguće masovne sirotinje koju bi moglo snaći najgore, ali, eto, zahvaljujući njezinoj dobroti i sposobnosti to će najgore biti izbjegnuto. Tako će nam biti još dugo, uspjehe nećemo mjeriti većim radom i zaposlenošću te boljim gospodarstvom nego vještinom kojom će se namicati novac za golo preživljavanje. Zamislite! Stotine tisuća umirovljenika mirovine neće primati s osjećajem da su ih u trideset ili četrdeset godina mukotrpnog rada zaradili, nego će ljubiti ruke Šukeru i budućim Šukerima što ih uopće dobivaju.

Najgore je za društvo kad ljudi ono što im pripada počnu doživljavati kao milost države ili koje druge moći. Ljudski ponos tada uzmiče pred osjećajem ovisnosti, samopoštovanje zbog vlastitih vrijednosti i zasluga pretvara se u zahvalnost i poklonstvo političkim i drugim hijerarhijama. Što je bjedniji, čovjek je podmitljiviji i na podmićivanje spremniji, snalažljivost mu je važnija od kreativnosti i tako dalje. Takvo nam društvo proriče ovaj proračun, ali ništa nam bolje ne nude njegovi kritičari, koji HDZ-u samo papagajski ponavljaju – siđite s vlasti.

Na žalost, proračun je samo preslikan odnos prema stotinama tisuća radnika koji rade ili besplatno ili za minimalac i lošu plaću od koju tisuću kuna, dok im poslodavci ucjenjivački poručuju – budite sretni što i to imate. I država i tajkuni svoje roblje drže korak do pučke kuhinje. A licemjerje se i ne nastoji skriti. Saborski zastupnici, koji rone suze nad sudbinom zaposlenika i umirovljenika, izglasovali su zakon prema kojem do mirovine i muškarci i žene moraju raditi do navršene 65. godine, dok su sebi i još nekim dužnosnicima odredili čak deset godina manje.

Kakve god učinke imala, vlast sebe zaštićuje, kao da nije izabrana nego bogomdana. Demokracija se obično shvaća kao sustav pravednosti, ali moćnici u njoj nasljeđuju povlastice svih režima koje pamti povijest, kao što nemoć nasljeđuju svi koje život ostavi nezaštićenima. U Hrvatskoj, koja je relativno mala zemlja, k tome s tisućgodišnjom navikom na nepovredivost i okrutnost vlasti i na prezreni narod, nema osobita straha od masovnih nezadovoljstava. Osim toga, različite vrste vlastodržaca imaju svoje svete ciljeve kojima opravdavaju svoju vladavinu. Paveliću je to bila nezavisna država koju je jedno vrijeme imao kao zločinac i nacistički sluga. Zločincu Titu to su bili klasni i bratstvo-jedinstveni mitovi. Tuđman je svoje svetinje kao svetinje i ostavio budućim naraštajima, premda je i u njihovo ime zemlji učinjeno mnogo zla, a već deset godina vlastima je sve manje važno od Europske unije. I premda je EU svakih šest mjeseci pred rasulom, a sve više članica pred bankrotom, on im je glavni politički adut. Tako to silno nastojanje da uđemo u EU jako sliči veličanju proračuna: ulaskom u Uniju političari spašavaju Hrvatsku, a osiguravanjem neke vrste pučke kuhinje proračunom spašavaju narod! Svi znamo da su nam jedini spas rad, gospodarstvo i zapošljavanje, ali nitko u Saboru, ni iz vlasti ni iz oporbe, nije uvjerljivim jezikom naciji ponudio opipljiv i uvjerljiv put do toga spasa.

O bitnim temama govorili su rijetki: na primjer, Pupovac o neiskorištenim mogućnostima u industriji i poljoprivredi, Hebrang o bankama, ali na to se malo tko osvrtao. Općenito je vlasti bio cilj da proračun predstavi kao savršen, a oporbi da ga iskoristi kao razlog da HDZ odstupi. Hrvatska je sve manje republika, a sve više sirotinja koja upravo zato pojačava nagon jednih da se održe i drugih da ih maknu.