Bunt protiv besmisla

Dok Europska unija mozga kako naći nove milijarde eura za rastrošnu Grčku, da i sam EU ne propadne k’o Grčka, Hrvatska se sprema u EU. Amerika se do daljnjega spasila od bankrota. Prosvjednici pak diljem svijeta protestiraju i negoduju protiv svjetske novčarske oligarhije. No dok globalna ekonomija glavinja ne znajući što će sama sa sobom, njezina druga janusovska strana, tj. globalni spektakli, još jednako uporno i glamurozno traju. Posebno sportski. Uz nogometne utakmice europske klupske elite, počelo je i nadmetanje najboljih u skijaškim vještinama i brzinama. Narod će imati zabave koliko hoće, da se opusti, odmori i razonodi te bude oran za posao, pa i za više rada za manje novca no do sada. Jednako i kod nas i u Europi.

Logika profita je jednostavna i univerzalna – što manji trošak, što veća zarada. Stalni gospodarski rast postao je globalni imperativ. Ali to ni u svijetu ni u Hrvatskoj najčešće nije i rast za opće dobro, za boljitak zajednice. A i sam rad prestaje biti zadovoljstvo kada se od njega ne može živjeti. A ljudi koji ne mogu živjeti od svoga rada sve je više i kod nas i u svijetu. Možda je kod nas stanje još i poraznije, pa i perverznije jer ima ljudi koji rade, a ne primaju plaću. U svijetu utemeljenom na radu oni koji ne rade postaju manje vrijednima, pa čak i bezvrijednima. Često i besprizornima. Kao da se ne urušava samo kultura rada nego i model na radu utemeljenog življenja.

Benediktinci, s kojima počinje zapadnjačka kultura rada, dali su svojim “ora et labora” (moli i radi) smisao radu. Protestantska etika, također. Rad ima smisla dok se od njega može živjeti. A sve je više ljudi koji su zbog neuviđavnosti i gramzivosti vlasnika pojedinih korporacija i pohlepe banaka dospjelo na rub egzistencije i na rub očaja. U Hrvatskoj pogotovo mlade, koji su digli stambene kredite u švicarskim francima koje više ne mogu bankama otplaćivati. Novac je postao globalni idol koji se štuje i slavi valjda više nego ikad. Njegovo je svetište Wall Street.

Prosvjednici to znaju i protestiraju protiv toga novčarskoga svetišta. Zapravo, protiv nastrane filozofije življenja koje se odatle producira i širi svijetom.

U biti je profiterskog kapitalizma manipuliranje i ljudima i njihovim potrebama. Manipulacija proizvodi umjetne potrebe koje čovjeka pretvaraju u potrošača, često i nepotrebnih stvari. Čovjeka se kultivira da postane jednodimenzionalan: da puno ne misli, nepotrebno troši, a da puno radi. Sportske priredbe narkotiziraju čovjekovu kritičnost i revolt kanaliziraju u politički benigne sfere. Kao da se od starorimskoga vremena ništa bitno nije ni promijenilo. Panem et circenses, tj. kruha i igara vrijedi i danas. Jedino je sve manje kruha. Vrhunski europski klubovi u nogometu i košarci funkcioniraju kao nekadašnje gladijatorske arene. I u njima, kao i u nekadašnjem Rimu, prisutni su “najbolji gladijatori” iz cijeloga svijeta. Oni zabavljaju mase i otupljuju njihov bunt glede sve lošijeg društvenog položaja mnogih uzrokovanog profiterskom pohlepom moćnika.

Materijalno blagostanje koje je uvijek bilo cilj ideje kapitalizma izgleda da se pomalo pretvara u vlastitu negaciju. Neprestani razvoj kao da je dosegao svoje krajnje granice i kao da se cijeli sustav počinje urušavati. Ekonomija bez solidarnosti je i svijet i ljude podijelila na mali broj bogatih i sve veći broj siromašnih. Prosvjednici diljem svijeta prosvjeduju protiv takvoga ustroja svjetske politike i gospodarstva. Zapravo, protiv nepravednoga ustroja svijeta, protiv vrijednosnih temelja toga ustroja. Kod nas su ti prosvjedi još uvijek mlaki i simbolični, što je vjerojatno posljedica dugogodišnjeg življenja u sistemu gdje pojedinac i nije mogao nešto učiniti. To se mentalno stanje sporo mijenja. Ali globalni je svijet veliko dvorište i ono što se u svijetu događa tiče se svih. Hrvatska se i, da hoće, ne može iz antiprofiterskih prosvjeda isključiti.