Mile Kekin zaslužio je značajnu titulu po kriterijima HTV-a pa je kao homofrend godine u izboru 12. parade ponosa, i sam u čudu, umjesto u tabloidu s manje od 25.000 riječi, gostovao u Dnevniku 3. Što mu nije uspjelo ni kad je, nakon što je razotkriven stao na čelo pokreta da se svima, a ne samo njemu i nekolicini povlaštenih, prizna pravo na jeftinije parkiranje u javnoj garaži.
Kriteriji javne televizije iznenađuju to više što nagradu nije dobio samo zato što se zalaže za prava homoseksualaca, jer to rade i drugi poznati Hrvati, već što je svjetonazor koji gura referendum o braku nazvao nenormalnim te dodao kako želi da “ne postanemo srednjovjekovno neko odvratno mjestašce za zatucane”. Zato je Josip Bozanić izabran za homofoba godine.
Uime jednakosti po Mili Kekinu “zatucanima” nije mjesto u normalnom društvu, a to su i oni koji, inzistirajući na poštovanju različitosti, traže da se različite stvari različito definiraju. Paradoksalno je što je vrijeđanjem drukčijih Mile Kekin zaslužio nagradu različitih koji se bore za jednakost!? Premda je i sam rekao kako to nije veliki čin, ali “samim time što sam završio u Dnevniku 3 očito jest”.
Prof. dr. Petar Novoselec onda može samo zaključiti kako ipak nije učinio ništa veliko za pravnu znanost jer nije bio ni vijest na HTV-ovu Dnevniku kad je od Zaklade Jadranko Crnić, a u nazočnosti državnog vrha, dobio nagradu za cjeloživotni doprinos i iznimna postignuća u pravnoj struci i vladavini prava. Doduše, to je objavio Poslovni dnevnik, ali s državnog gledišta riječ je o nerelevantnom mediju jer ne zadovoljava kriterij od 25.000 riječi.
Svoj zahtjev za žurnim odlaskom u zatvor Čačić je začinio raskalašenim političkim trijumfalizmom s čašom u ruci. Kakav je to pravosudni i penološki debakl ovjekovječen fotografijom koja govori više od 25.000 riječi! Ali nigdje ni riječi o tomu. Nikad mediji nisu bili veće ulizice političarima i osuđenicima. Što bi učinili od onog malodobnika iz “društveno prihvatljive obitelji” da su se uoči njegova odlaska u zatvor dočepali fotografije u sličnoj pozi kao Čačićevoj!
Potrošili bi 25.000 riječi propitujući psihologe, psihijatre i druge eksperte što nam to govori o osuđenikovoj psihi, empatiji i mogućnosti da ga, što je uvijek cilj, kazna popravi. Umjesto toga, Čačić je uz potporu medija dao oduška svojoj grandioznosti koja ga je potaknula da otme pobjedu lokalnim pobjednicima i ponizi šeficu svoje stranke. I to u trenucima trijumfa stranke koja je prvi put izašla na izbore bez te od brojnih estetskih medijsko-političkih operacija natečene gromade sebeljublja, arogancije i cinizma.
Ako ni u posljednjem činu mađarske tragedije nije u stanju tiho sići s pozornice, zar su i novinari morali dati obol takvom odnosu prema žrtvama i pravdi!? Čačić je čovjek iznimne čvrstoće pa je očekivano da zatvor doživljava kao mjesto gdje će se pripremati za političku olimpijadu 2015., ali kakvu poruku šalje. Jedino da se ništa ne može ispriječiti njegovim političkim ambicijama.
Stoga je i njegov odlazak u zatvor bio spektakl u kojem se o bitnom šutjelo. I u medijima od 25.000 riječi, koji su isto tako nedavno prešutjeli dojmljiv i motivirajući Madonnin govor u Londonu za prava žena u Afganistanu i Pakistanu. Umjesto da se bave “moralno otečenim” licima društava koja ne daju jednaka prava za žene, mediji izvrnutih vrijednosti bavili su se isključivo Madonninim natečenim licem. Apsurdno je da država unosi kriterij različitosti u tako slične medije.