Povratak Radimira Čačića na mjesto predsjednika “Savkine stranke” nije bio upitnim, pa ni onima koji se na nj sada ljute. Protiv Čačića se gunđa jer je najavio da će “okrenuti ploču”, tj. da kani promijeniti dosadašnju stranačku pjesmu.
Kako je ta pjesma bila političkom, Čačić je poručio da će i tu pjesmu i stranačku politiku učiniti pragmatičnom. Zbog toga se političari i “analitičari” neskloni takvim promjenama na njega i ljute. Drugi, toj najavi skloni, nešto očekuju. A treći, već u domaćoj politici svikli na sve – šute.
Dok je predsjednicom HNS-a bila Vesna Pusić, ta je stranka slovila za stranku ljevice ma što tko podrazumijevao pod tim. Tom je ljevičarstvu poslije pridodano i nešto kvaziliberalizma pa se stranka, zbog stroge retorike svoje predsjednice, znala doimati kao klub ideološkog puritanizma.
Ali, zbog poduzetničkih osobina sadašnjeg joj predsjednika i drugih joj članova, i kao pragmatična “interesna zajednica”. Sada je Čačić, postavši predsjednikom, proglasio “kraj ideologije”. Da je mogao, vjerojatno bi to proglasio i prije. Možda odmah nakon što je koalicija izgubila vlast, a premijerom, umjesto Ivice Račana, postao Ivo Sanader.
Još se tada vidjelo da se Čačiću baš i ne ide s vlasti, da bi “svoje projekte”, bez ideoloških zazora, jednako mogao provoditi i sa Sanaderom, kao i s Račanom. Nakon što je postao predsjednikom, Radimir Čačić nije promijenio svoje stavove, oni su se vidjeli i prije, ali je najavio da će stranačku politiku prilagoditi svojim stavovima.
Prije to nije mogao, sada može. Odrekao se odrednice da je HNS “stranka ljevice”, ostavio je kao staru i suvišnu naprtnjaču. Umjesto te političke naljepnice, dao je izraditi drugu, tj. da HNS postaje firma s egidom “stranka centra”.
Pragmatični varaždinski političar-poduzetnik, poduzetni političar i politički poduzetnik na taj je način proglasio da HNS-u SDP više nije “prirodni partner”, da mu je svejedno hoće li glede vlasti ubuduće koalirati sa SDP-om ili s HDZ-om. Čačićevo osporavanje Zorana Milanovića kao podrazumijevajućeg lidera oporbe vjerojatno je izazvalo i zluradost Milanovićevih protivnika u SDP-u. Ali ih je usprkos toj zluradosti sigurno zabrinulo Čačićevo mijenjanje HNS-ove stare naljepnice i “bijeg s ljevice”.
Nasuprot anonimnoj i mrgodnoj poruci iz SDP-a: “Ako Čačić misli voditi trgovačku politiku, past će nisko“, predsjednik HDZ-a je veselo poručio da je HNS s novim predsjednikom i novom politikom mogući HDZ-ov partner. Poslije obostrano “slatkih riječi” moguće je da to bude čak i u ovoj vlasti. Sanader, ustreba li mu, očito nema ništa protiv HNS-a u vlasti, Čačić pak, ništa protiv vlasti, ni sada ni ubuduće. Čačićevo “želimo vlast”, ne ostavlja nikakve dvojbe.
On želi vlast i to ne krije. To je legitimno, a nije ni licemjerno poput znanih izjava “nas ne zanimaju funkcije”, ustrajno ponavljanih i pri sastavljanju sadašnje vlade. Pa što vas onda zanima? Ako vam nije do vlasti, što se onda bavite politikom? Što se niste bavili humanitarnim radom, bili volonteri u Crvenom križu? Nije njima do funkcija?! Kod Čačića barem nema te dvoličnosti. Čačić želi vlast. Zato se i odrekao ljevice i prešao u politički centar. Iz centra može i s HDZ-om i sa SDP-om. Po potrebi. On kao pragmatik zna da se kod nas neka ideja može realizirati samo ako imaš vlast.
Čačić tu nije đačić. Jer, možeš imati i izvrsnu ideju, ako nemaš vlast, badava ti sjajna ideja. Ali ako si u vlasti, možeš biti i budala pa provesti i jednako tako budalastu ideju. Ako si u politici, onda si obično i moćan. Ako si moćan, onda si moćnik. A ako u politici poput naše imaš vlast, onda si obično i vlasnik. Čačić je pak krupnim vlasnikom postao i prije ulaska u politiku. Novim političkim pozicioniranjem HNS-a, očito, želi postati i moćnikom.