Nikad se ne predaj, nikad ne povlači, nikad ne priznaj pogrešku – tu rečenicu Napoleona Bonapartea, kao svoj temeljni politički modus operandi, dva je desetljeća koristio prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, a upravo ona razlog je zašto on s političke scene odlazi danas, gotovo dvije godine nakon što je njegova politička karijera realno završila.
A završila je jednog maglovita siječanjskog predvečerja 2010. godine na vlažnom kolniku autoceste Zagreb – Budimpešta. Tragična prometna nesreća u kojoj su dvije osobe poginule, bez obzira na formalno-pravnu krivičnu kvalifikaciju, neosporno je događaj koji predstavlja barem privremenu diskvalifikaciju za bavljenje visokostresnim i odgovornim poslom kao što je upravljanje državom.
Čačić – čovjek neobično velike životne energije i neutažive ambicije – tu logiku nije poštovao, a posljedice te njegove odluke hrvatsko društvo osjećat će znatno dulje nego što će Čačić služiti kaznu u nekoj hrvatskoj ili mađarskoj kaznionici.
Nekome bi se ta opservacija mogla učiniti pretjerano okrutnom, no neosporno je da Radimir Čačić hrvatsko gospodarstvo ostavlja u jednako katastrofalnom stanju u kakvom ga je zatekao kad je preuzeo funkciju prvog potpredsjednika Vlade. Ta tužna bilanca deset mjeseci njegova rada kao glavnog nacionalnog gospodarskog stratega uvelike je posljedica posvemašnje ekonomske pustoši koju je ostavila bivša Vlada.
Ipak, Čačić – čovjek koji je na vlast došao s jasno izraženim mandatom birača da poduzme radikalne promjene – u samo nekoliko mjeseci uspio je postati najomraženiji političar u državi. Pod lažnom krinkom odlučnosti, od prvog dana dolaska na vlast nervozno se obračunavao sa svim neistomišljenicima, čak i na apsolutno argumentiranu kritiku odgovarao je cinizmom i bahatošću, a umjesto da pokušava naći konsenzus – socijalne partnere poput sindikata tretirao je s prepotentnim ultimatumima.
Pravilno predosjećajući kako mu je pozicija u HNS-u poljuljana, nastojao ju je učvrstiti kupujući naklonost članstva brojnim sinekurama u javnoj upravi i državnim poduzećima. Konstantno pod pritiskom mogućeg negativnog sudskog pravorijeka, na silu je pokušavao isprovocirati neki pozitivni trend u domaćoj ekonomiji, nadajući se kako bi oko njega mogao sagraditi auru vlastite nezamjenjivosti.
Stvorio je samo masovnu društvenu psihozu, a labuđi pjev doživio nakon prvostupanjske uvjetne presude, poručujući “urbi et orbi” kako ova Vlada bez njega neće egzistirati. Uzalud. Francuski predsjednik Charles De Gaulle jednom je primijetio kako je “groblje puno nezamjenjivih”.
Nakon pravomoćne presude mađarskog suda u političkoj ropotarnici povijesti završit će i Čačić, no poetski rečeno – njegova djela nadživjet će ga. Bez obzira na to tko će ga naslijediti na poziciji čelnog čovjeka Ministarstva gospodarstva, veći dio preostalog mandata bavit će se projektima koje je pokrenuo Čačić – bilo da ih odluči realizirati ili prekinuti.
Takav bauk života pod sjenom neosporno jake osobe kao što je Čačić njegovom nasljedniku nikako neće biti ugodan, no suočit će se i s puno praktičnijim problemima. U deset mjeseci vlasti Radimir Čačić pedantno je stvorio široko političko zaleđe imenujući vlastite pouzdanike na ključne pozicije u javnom sektoru. Taj paralelni sustav moći, koji je Čačić po vlastitom priznanju napunio ljudima kojima je ključna referenca da im on vjeruje – proteže se kroz vladina ministarstva, agencije, urede i javna poduzeća.
Ta je hobotnica sada ostala bez glave. Kako će funkcionirati dalje, neizvjesno je, iako o tome ovisi perspektiva domaće ekonomije. Stara poslovica kaže kako se kvaliteta lidera očituje u standardima koje postave sami sebi. Prema tom mjerilu – držeći cijelu državu kao taoca vlastite privatne tragedije – Radimir Čačić bio je slab lider, a žalosna je činjenica da je bila potrebna presuda mađarskog suda kako bi on tu istinu uvažio.
milanović niti prije izbora nije mogao bez čačića, a to ćete vidjeti tek sada