Čačićevo staro lice

Hrvatskoj javnosti objavljeno je kako Radimir Čačić više nije isti, u prvom redu da nije bahat. Čovjek kao da je bio na plastičnoj operaciji, ili možda lobotomiji, pa da više nije onaj isti Čačić. Nema što, PR umivanje radi svoje, pokušava nam Čačića prodati u nekom novom celofanu. Ali sve je to badava kad Čačić taj celofan vrlo brzo probuši, i opet imamo onog starog bahatog, bezobraznog Čačića.

Najbolji je primjer bio njegov intervju za Novu TV. Kaže novinar, “kritičari vam kažu da ne razumiju zašto inzistirate da se gradi u energetici jer u konačnici tamo u tim hidroelektranama, termoelektranama će raditi mali broj ljudi”. A “novi” Čačić odvrati: “Gotovo da mi se gadi da vam odgovorim. Ima svakakvih kritičara.” Zar njegov odgovor ne izaziva najobičnije gađenje? Ili, u istom razgovoru za Novu TV napominje kako država ima 450 milijuna nenaplaćenih prekršajnih kazni. I odmah ima rješenje za taj problem, kao pravi profesor Baltazar: “Gledajte, mandatna kazna mora biti automatska. Plaća se na licu mjesta. Poslije se žali.” Pita ga novinar, što ako čovjek nema novca, pa će on dalje, bez grižnje savjesti: “Oduzimam ti dozvolu dok ne doneseš 500 kn, ili 300, ili 1500. Što znači nemaš, ne?” I tako bi Čačić uredio državu, sve namete navalio bi na običnog čovjeka, narod treba do kraja oderati, kožu skinuti, kako bi on i njemu slični mogli bahato držati svoje fotelje. Jer se sve svelo samo na punjenje proračuna na račun najslabijih! To je najvažnija točka ekonomske politike ove vlade.

Čačićev nominalni šef u Vladi Zoran Milanović niže pak svoje retoričke bisere. Nakon slučajne države, prešao je na državu slučajnosti. I tako petlja i petlja, i više ni sam nije svjestan što više priča, kakve gluposti valja, a njegov tim ne zna ili ne uspijeva sanirati štetu koju nanosi. Tako će naš premijer u središnjem dnevniku HTV-a, na upit novinara o postavljanju zamjenika direktora Zračne luke Zagreb: “Ništa posebno, to je uobičajeni transfer personala, to se nekada zvalo prekomanda.”

Dakle, postavljanje čovjeka mimo natječaja, što je zakonom predviđeno, na odgovornu funkciju, on naziva transferom ili prekomandom iz jedne službe u drugu. I nitko na to ne reagira. U istom dnevniku Milanović ovako vidi nastanak rata u bivšoj državi, kako je iznio na sastanku eurosocijalista u Rijeci gdje se govorilo o krizi eurozone: “Eurozona mora imati jedinstveniju fiskalnu politiku i čvršću povezanost, inače ništa od toga. Znamo kako su autonomije u bivšoj državi dovele do kaosa. Svak je vukao na svoju stranu i zato je došlo do rata.” Eto, Milanović smatra da je do rata prije 22 godine došlo zbog velike autonomije republika. Prema Milanoviću, kao i prema Miloševiću, Jugoslavija bi opstala bez tih autonomija i da svatko nije vukao na svoju stranu, odnosno da je bila “centralizovana država” kakvu je želio Milošević. I tako ne bi došlo do rata! U Bosni bi rekli, mašala premijeru!

Puno se pitanja postavlja o tome čemu služi ili bolje kome služi višetjedni Josipovićev okršaj s Pupovcem. Nije stvar samo načelna, kako Josipović to pokušava dokazati. Svakako da je pozadina interesna. Ali ima tu i još drugih elemenata. Recimo, kad je Hrvatsku trebalo stisnuti oko EU i svih drugih problema, i kad je trebalo progurati neke svoje interese, onda su se otvarala granična pitanja, problemi nacionalnih manjina, posebice srpske, pa se Hrvatsku držalo u šaci zbog Gotovine koji u Hrvatskoj nije bio, i tako su Velika Britanija i njezini sateliti, Nizozemska u prvom redu, ucjenjivali Hrvatsku. A Račan je na kraju Englezima na pladnju prodao i čelnike tajne službe koje je dotad podržavao.

Ponovno otvaranje srpskog pitanja, granice s BiH, nije li nekome opet u interesu? Britanskoj politici? Jer treba Hrvatsku stisnuti dok još ne uđe u EU? Možda nešto više o tome zna Dejan Jović na Pantovčaku? Svakako, ništa nije slučajnost.