Albert Einstein jednom je rekao da svoje probleme ne možemo riješiti istim načinom razmišljanja zbog kojeg su i nastali. Teško je pronaći bolju definiciju hrvatsko-slovenskog spora oko Ljubljanske banke. Poput loših šahista, političari dviju država dopustili su da relativno jednostavna partija završi u cajtnotu, kompliciranoj poziciji iz koje zapravo nitko ne može izaći kao pobjednik. Hrvati, s pravom ozlojeđeni jer su u čudnoj pretvorbi stare u novu Ljubljansku banku ostali bez ušteđevina, danas su u situaciji da će, ako žele u roku ući u Europsku uniju, morati pristati na otplatu znatno manjeg duga nego što je to komercijalno opravdano, i to kroz jako dugi rok. Slovenci, koje su pak njihove političke elite godinama uvjeravale kako duga nema, sad će se morati suočiti sa spoznajom da dug postoji i da će ga ipak morati otplatiti.
Obje spoznaje s obje strane granice bit će teške, pa zato i ne iznenađuje činjenica da pregovarači ne žele otkriti detalje dogovora dok ga ne odobre vlade. Utoliko, možda je vrijeme za novi pogled na problem. Hrvatska će možda uistinu takvim dogovorom dobiti manju odštetu nego što bi po pravičnosti trebala, no i više nego što bi ikada dobila kroz direktne pregovore sa Slovenijom bez pritiska koji na tu državu trenutačno vrši EU. Slovenija će, pak, izbjeći plaćanje golemih kamata te konačno, bez politizacije, riješiti ključnu prepreku jačem širenju svojih tvrtki na hrvatskom tržištu. Možda bi dogovor Pusić – Erjavec ipak trebali gledati kao rješenje u kojem su svi na dobitku.