Britanski premijer David Cameron sigurno se jako preznojava iako u Londonu nema vrućina. Dobio je izbore prije nešto više od godine dana, ali mu trenutačno nije lako. Građani već naveliko “pljuju” po njemu zbog brojnih nepopularnih mjera štednje, a izrazito konzervativna frakcija njegove Konzervativne stranke šarafi ga zbog odnosa s Europskom unijom na koju bi najradije pljunuli i bacili je u povijest. Ne radi se samo o šačici zastupnika nego o njih čak stotinu koji od svoga stranačkoga šefa traže da se zakonski obveže da će raspisati referendum o odnosima sa EU.
Premijer Cameron u petak je najprije potpuno isključio takvu mogućnost, a onda se u nedjelju samo djelomično predomislio i kazao kako će najesen razmisliti o referendumu, čime se dao navući na jako sklizak teren. Odnosi s Europskim unijom i eventualni ulazak u eurozonu uvijek su političke teme koje u Velikoj Britaniji imaju popriličnu važnost i to osobito u predizbornim kampanjama i u trenucima kada se stranci na vlasti počne tresti i izmicati tlo pod nogama.
Nošen valom onoga što se krajem prošlog tjedna zbivalo na summitu EU u Bruxellesu, David Cameron je zapravo posrnuo i otvorio Pandorinu kutiju, što bi ga u nekoj perspektivi moglo dosta skupo koštati. A kada se temeljito pogleda, na summitu se zapravo nije dogodilo ništa sasvim konkretno, ali su se neke stvari pokrenule i otvorile su se neke mogućnosti koje bi mogle postati i te kako bitne, ako ne i presudne i to u relativno bliskoj budućnosti.
No stisnut unutarnjim gospodarskim i financijskim teškoćama koje su ga već dobrano načele i nagrizle, britanski premijer Cameron naznakom da će početi razmišljati o eventualnom referendumu, kao da britanskoj javnosti pokušava reći da će zemlju spasiti iz razjapljenih ralja koje već žvaču pet posrnulih članica EU i to tako što će zemlju izvući iz omražene Unije.
Komentatori britanskih medija tvrde da David Cameron zapravo u ovom trenutku vodi isključivo stranačku politiku pokušavajući nekako zakrpati jaz koji se stvorio između dijela stranke koja je lojalna premijeru i onih koji bi ga utopili u žlici vode, a koji smatraju da bi Britaniji bilo bolje da vodi protekcionističku i izolacionističku politiku.
Istina koju gotovo nitko glasno ne izgovara jest da bi upravo Velika Britanija bila jedna od najvećih žrtava ako bi se Europska unija ili eurozona raspale. Naime, britansko gospodarstvo potpuno ovisi o velikom zajedničkom europskom tržištu pa bi istupanjem iz EU Velika Britanija zapravo odrezala granu na kojoj sjedi.
S druge strana Kanala, u Francuskoj, predsjednik François Hollande izvrsno odrađuje posao na nacionalnoj razini tako da je Francuzima njegova ideja o tome da samo gospodarski rast donosi izlaz iz krize, a ne štednja, postala gotovo mantra. U tom kontekstu više nego jake nacionalne podrške, francuski predsjednik Hollande bi na europskoj razini vrlo brzo mogao isplivati na sam vrh i povesti struju kojoj se njemačka kancelarka Angela Merkel nikako ne sviđa.
Pobjednicima se nakon europskog summita osjećaju i španjolski premijer Mario Rajoy i njegov talijanski kolega Mario Monti koji između redaka tvrde da su uspjeli neutralizirati njemački kancelarku Angelu Merkel i dobiti točno ono što su htjeli. Tko će se sve od kraja ove godine pridružiti ovom već sada dosta moćnom bloku (Francuska, Italija, Španjolska), tek će se vidjeti, ali u sljedeću godinu on bi mogao ući puno jači i ozbiljniji, osobito u onom segmentu koji se tiče promišljanja budućnosti Europske unije. Velika Britanija nije s Njemačkom, a nije ni s ovima drugima.
U jednom trenutku britanski će premijer Cameron morati odlučiti komu će se prikloniti, morat će čvrsto odlučiti što želi i gdje vidi mjesto svoje zemlje u Europi, ali možda i u nekom širem kontekstu. Ta odluka bit će poprilično važna i mogla bi imati velik utjecaj i na budućnost te zemlje, ali i na budućnost Unije kao cjeline.
ne znam baš kolko je taj klub jak, dok su u njemu italija, španjolsk,a zemlje koje jedva preživljavaju, i to radi garancija ecb-am iza koje ipak stoji njemačka, a ne nekakva francuska, engleska... mogu se svi oni hvastati kolko ih je volja, al novaca nemaju više. engleska...ona je najveći dobitnik u uniji, ona je od nerazvijene zemlje kroz eu subvencije i ogromnu pomoć postala čak i bogata zemlja. s time da je igrala na kratu većeg prijateljstva sa amerikom nego europom, koja ju hrani i oblači. sad je tomu došao kraj, i netko će debleim britancima morati reći da njihove porezne oaze ne mogu više tak ofunckionirati, da će ipak ili prihvatiti euro ili će ispasti iz prve eu lige odlučivanja. u ovoj krizi, koja je očito fingirana, rade se tektonski pomaci europe. nestaju nacionalne slobode odlučivanja, sve se svodi na bruxelless birkorate, koji pojma nemaju otkud im novac, smai si ga propisuju kolko će trošiti, i u što uniju usmjeravati. utoliko je lijepo vidjeti da je eu postala velika jugoslavija. recite mi razliku između uniej i jugoslavije? a znate da će rusi biti i dalje najjači u eruopi?