Cameronov veto na slobodu kretanja radnika

Ako Jeremyja Clarksona, majstora od automobilskog volana i od novinarskog pera, pitate koja je najbolja cesta na svijetu, sigurno vam neće reći da je to dionica njemačkog autoputa između Stuttgarta i Ulma ili dionica između Münchena i Salzburga. Pogotovo ne u danima uoči Božića, kada se događa jedna od dvije ili tri godišnje masovne migracije Europljana u smjeru sjever-jug ili zapad-istok. Zaglavljen u jednoj takvoj koloni na njemačkom “autobahnu” razmišljao sam o idealnoj Clarksonovoj autocesti.

Voditelj BBC-jeve emisije Top Gear, kolumnist lista Sunday Times i tabloida The Sun, otkrio je prije nekoliko mjeseci da rumunjska autocesta Transfăgărășan nudi najuzbudljiviju vožnju u stvarnim uvjetima. Autocesta poznata i pod nazivom “Ceaușescuova ludost” sagrađena je od 1970. do 1974. kao reakcija na sovjetsku invaziju Čehoslovačke 1968. Rumunjski komunistički diktator Ceaușescu pobojao se da bi SSSR mogao pokrenuti sličnu invaziju na njegovu zemlju pa je želio sagraditi cestu za brzo prebacivanje vojnih snaga preko južnih Karpata. Rezultat te ideje je vijugava autocesta koja se penje do nadmorske visine od 2034 metra. Nekoliko različitih aspekata čine je najuzbudljivijom cestom bez premca u svijetu. Povijest njezina nastanka, vijugavost i dramatičan krajolik kroz koji prolazi neki su od tih aspekata, ali Clarkson je u svome politički nekorektnom stilu opisao još jednu veliku prednost koja tu autocestu čini idealnom za vožnju: po njoj uopće nema nikakvog prometa lokalnog stanovništva jer se čini da su se svi Rumunji preselili na pločnik londonskog Park Lanea.

Slika rumunjskih imigranata koji spavaju na pločniku prestižne londonske ulice Park Lane i pod svodovima čuvenog mramornog slavoluka Marble Arch jedna je od scena iz 2013. koje će se Britancima urezati u pamćenje. Za mnoge građane Londona to je slika koja dočarava sve što ne funkcionira s EU. Europska provincija ispražnjena od radnika i seljaka, poput krajeva u Rumunjskoj, i europski centri poput Londona prekrcani ljudima koji nisu nužno došli u potrazi za poslom, nego u potrazi za prosjačenjem na ulici ili na zavodima za zapošljavanje.

U petak, nakon summita EU, britanski premijer David Cameron najavio je da će njegova zemlja ulagati veto na ulazak bilo koje nove države u Uniju sve dok se ne ispregovaraju nova pravila koja bi zaustavila slobodno kretanje radnika iz siromašnijih dijelova EU u bogatije. Sadašnji europski propisi vrednuju slobodu kretanja radnika kao jedno od najvećih postignuća EU na koje svaki njezin građanin ima pravo. Britanci su iskoristili maksimalno, sedmogodišnje razdoblje u kojem su primjenu tog prava mogli odgađati prema Bugarima i Rumunjima, koji su u EU od 1. siječnja 2007., a od srijede sljedećeg tjedna Britanija im mora omogućiti slobodu kretanja i zapošljavanja jednako kao i Francuzima ili Nijemcima. Zbog činjenice da iz Bugarske i Rumunjske dolazi velik broj netipične radne snage, građana koji nisu toliko u potrazi za radnim mjestom i karijerom koliko u potrazi za socijalnim naknadama i za prosjačenjem, Veliku Britaniju zaokupila je nacionalna debata o tome kako obuzdati neželjenu migraciju. – Moramo se vratiti na ono što je EU prvotno predviđao: slobodno kretanje radnika spremnih da naporno rade i napreduju u životu, a ne slobodno kretanje onih koji traže gdje je najveći iznos socijalne pomoći – obrazlaže David Cameron.

S takvim britanskim stavom slažu se, barem djelomično, i Nizozemci i Nijemci, koji također ne žele neoprezno izložiti svoje sustave socijalne pomoći migrantima iz najsiromašnijih zemalja članica EU. Jedno od velikih europskih postignuća – sloboda kretanja radnika – danas je ugroženo. Možda će se očuvati, ali danas je ta sloboda izložena velikom pritisku onih koji je žele redefinirati ili postrožiti. To će na svojoj koži osjetiti i Hrvati koji su se nadali da će nakon 1. srpnja 2013. lakše dolaziti do posla u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Ovisno od zemlje do zemlje, hrvatskim radnicima bit će nešto lakše pronalaziti posao, ali Hrvati možda nikad neće dobiti priliku da uživaju u onoj istoj razini slobodnog kretanja radnika kakvu su iskusili, primjerice, Poljaci. Jer već je sada jasno da će Velika Britanija ili koristiti sedmogodišnje prijelazno razdoblje prije no što 2020. dozvoli hrvatskim radnicima jednaka prava kao poljskim ili njemačkim, ili će potpuno postrožiti pravila za sve, pa će uvesti kvote za radnike iz čitave Europske unije.