Lucidnost, odbijanje, ironija i ustrajnost - to su četiri riječi koje mora znati svaki slobodni novinar, napisao je u studenom 1939. godine Albert Camus za Le Soir Républicain, alžirske novine na francuskom u kojima je radio kao novinar i urednik. Francuska vojna uprava zabranila je čitav broj i taj tekst je ostao neobjavljen. Ali ne i izgubljen. Kako to često biva u povijesti, sačuvala ga je ona ista pedantna cenzorska mašinerija koja ga je i zabranila. S vojnim pečatom te imenom i činom odgovornog cenzora tekst je spremljen u kutiju i naposlijetku otpremljen u Aix-en-Provence. Tamo ga je u državnom arhivu, 73 godine nakon što je napisan, pronašla proučavateljica Camusova života i djela Macha Séry i o svom je otkriću prije tri tjedna objavila tekst u pariškom Le Mondu. Već prošli tjedan taj se Camusov članak našao i na hrvatskim kioscima, u pretposljednjem broju tjednika Globus kojem valja čestitati i zahvaliti za objavljivanje tog bisera. Zahvala osobito ide suradniku Globusa Jošku Tomasoviću, koji je i autor izvrsnog prijevoda Camusova teksta na hrvatski.
Na žalost, objavljivanje Camusova davnog teksta u Hrvatskoj neće imati nikakvih ozbiljnih posljedica. Neće se od tog teksta ništa bitno promijeniti ni u Francuskoj, baš kao što se ništa ne bi promijenilo ni 1939., sve da vojska i nije zabranila taj broj novina Le Soir Républicain.
Pisma njemačkom prijatelju
“Sam rat, koji je ljudski fenomen može se u svakom trenutku izbjeći ili zaustaviti ljudskim sredstvima”, čitamo danas u Camusovu davnom članku i u napasti smo da se podsmjehnemo nadobudnom novinaru i piscu početniku. Zar do Alžira još nije stigla vijest da je Europa već u ratu? Zar Camus doista nije mogao ni sanjati da će već za pola godine Nijemci umarširati u Pariz? Je li bio autist kojeg nije briga? Ništa od toga. Albert Camus s 26 je godina bio hrabar idealist koji se nije ustručavao misliti svojom glavom i slijediti svoje humanističke principe i svoju savjest.
Ne, Camus nipošto nije bio mondeni pacifist koji okreće pogled od zla kojem se svijet morao suprotstaviti. Pa i oružjem. U posljednjem od četiri “Pisma njemačkom prijatelju”, onom iz srpnja 1944., Camus piše:
“Ja i dalje vjerujem da ovaj svijet nema konačan smisao. Ali znam da nešto u njemu ima smisla, a to je čovjek, jer on je jedino stvorenje koje ustrajava na smislu. Ovaj svijet ima barem tu istinu, istinu čovjeka, i naš je zadatak da tu istinu opravdamo, usudu uprkos. A jedino opravdanje je sam čovjek i on zato mora biti spašen ako želimo spasiti samo ideju života.”
Kao što je Camus kasnije u predgovoru skupnog izdanja tih pisama naglasio, u tim se pismima ne obraća nekom imaginarnom prijatelju, a kada piše “vi” ne misli “vi, Nijemci”, nego “vi, nacisti”. To što svejedno pismo adresira na njemačkog “prijatelja” znači da im ne odriče ljudskost čak ni onda kad osuđuje njihovu logiku, “jednako zločinačku kao što su im i djela”. Ali zato razliku između “nas” i “njih” Camus definira u ovoj rečenici: “Mogu vam reći da čak ni u onom trenutku u kojem ćemo vas bez milosti uništiti mi prema vama nećemo osjećati mržnju”. Oni koji šire mržnju i oni koji joj podlegnu osuđeni su na samoću, piše Camus. I zato ne može ni zamisliti pobjednika zaraženog mržnjom, jer takav više ne bi bio pobjednik.
Baš kao ni u svojim kasnijim velikim djelima, u Strancu, Kugi, Pobunjenom čovjeku ili Mitu o Sizifu, tako Camus ni u ratnim Pismima nije naivan optimist. On zna da je pobjednik kakvog on priželjkuje rijetka pojava. I zato pobjedu, za koju se i sam bori, on najavljuje bez imalo trijumfalizma. Strašan rat opisuje kao borbu za razlikovanje finih nijansi između “žrtve i misticizma, sile i nasilja, snage i okrutnosti, te za još finije razlikovanje istine od laži...” Te naoko sitne lingvističke razlike za Camusa su važne koliko i sam čovjek, a pri tom je potpuno svjestan koliko malo ljudi mari za tako fino razlučivanje pojmova.
“Tlo Europe zaudara milijunima leševa svojih sinova... i sve je to trebalo platiti da bi se usvojile te dvije ili tri sitne razlike čija je možda i jedina vrijednost u tome što će nekima od nas pomoći da umremo s više ljudskog dostojanstva. To slama srce...”
Već u zabranjenom članku iz 1939. Camus čitatelje uvjerava da rat nije neka slijepa prirodna sila koja se događa mimo volje čovjeka. Zato piše:
“Dovoljno je poznavati povijest europske politike posljednjih godina da bismo bili sigurni da rat, kakav god on bio, ima jasne uzroke. Taj bistri pogled na stvari isključuje slijepu mržnju i beznađe ostavljeno bez nadzora. U 1939. slobodni novinar ne očajava i bori se za ono što vjeruje da je istinito kao da njegovo djelovanje može utjecati na tijek događaja. Ne objavljuje ništa što bi moglo potaknuti na mržnju ili izazvati očaj. Sve je to u njegovoj moći.”
I Bog je umro za čovjeka
Ne poticati mržnju i ne izazivati očaj; odbijati svaki poriv na prepuštanje slijepoj mržnji; prozreti one koji profitiraju od sijanja i nekontroliranog bujanja osjećaja bespomoćnosti i beznađa koji guše volju i životnu radost. Ako se malo razmisli, sve su to i danas vrlo važni i smisleni zadaci.
“Kada bi samo svaki Francuz htio u svom okruženju zadržati ono što smatra istinitim i pravednim, kada bi svojim malim udjelom htio pomoći u održavanju slobode, kada bi se odbio prepustiti i htio istaknuti vlastitu volju, tad i tek tad bismo dobili ovaj rat, u punom smislu te riječi”, vapio je Camus 1939. godine. Znamo da 1945. nije dočekao takvu pobjedu, baš kao što nismo ni mi 1995. godine.
Ali, proljeće je, Uskrs je, blagdan koji uz pofarbana jaja valjda zaslužuje i pokoju ozbiljnu misao, bili vjernici ili ne. Camus od neba ništa nije očekivao, sve svoje pouzdanje, nadu i smisao postojanja i djelovanja stavio je u Čovjeka. Baš kao što i današnja katolička liturgija uči kako je na Veliki petak za Čovjeka umro čak i sam Bog. Naravno, to ne znači da i svi katolički svećenici moraju baš danas o tome propovijedati. Crkve će biti pune ljudi, a toliko je tema puno važnijih za hrvatske nacionalne interese.
Lucidnost, ironija, odbijanje i ustrajnost i danas su temelji slobode za svako misleće ljudsko biće. Nismo pred ratom, ali u odnosu na ono što je ujesen 1939. Camus nazivao “nadirućom plimom gluposti”, nama prijeti tsunami, a zaglupljene je ljude lako gurnuti u beznađe i mržnju. Čuvajte se.