Carla del Ponte, ili kako je Hrvatska optuživana i rasprodavana

Vijest da su odvjetnici Ante Gotovine glavnom tajniku UN-a Ban-Ki-moonu tužili Carlu del Ponte zbog njezinih osporavajćih izjava o presudi hrvatskom generalu nije zauzela središnje mjesto u medijima, ali potiče na razmišljanje. Danas ta osoba za Hrvatsku ne znači gotovo ništa, tek je ružna uspomena na optužnice koje u Hrvatskoj nije prihvaćao nitko osim onih u kojima su ostali tragovi navike da se hrvatskim domoljubima sudi bez dokaza. Ali treba se sjetiti dugih godina njezinih pritisaka na Hrvatsku, izmišljotina o tome gdje se skriva Gotovina i tko mu pomaže, ucjenjivanja i dolazaka u Zagreb u kojem je primana sa strahopoštovanjem s kakvim nije priman nijedan svjetski državnik.

Držala se bahato, kao prava vladarka Hrvatske koja odlučuje o njezinoj sudbini i budućnosti. Pročitajte ljevičarske komentare iz vremena kad je otišla iz Haaškog suda, pročitajte te suze s kojima je ispraćena unatoč mnoštvu dokaza, koji su dolazili i iz redova njezinih najbližih suradnika, o njezinu nepoštenju, o trgovanju sa srbijanskom vlašću i popuštanju velikim silama, o odbijanju da se sudi vrhu JNA, Kadijeviću i drugovima, itd. Ne može se, dakle, reći da je Carla del Ponte u Hrvatskoj bila općeomražena ličnost.

Za mnoge protivnike Tuđmanove politike bila je nada da će ga, preko haaških optužnica i presuda, ocrniti za sva vremena. Bila je nada i za one kojima je bilo nepodnošljivo i stvaranje samostalne hrvatske države i trijumfalno oslobođenje Lijepe naše. Ali bila je i nešto još opakije - vrlo je dobro znala da od hrvatske vlasti može tražiti što hoće, napadati je i ucjenjivati koliko hoće. Odnos Banskih dvora i Pantovčaka prema Carli del Ponte slika je odnosa svih hrvatski vlasti prema europskim i svjetskim moćnicima od Tuđmanove smrti do danas. Kao što su njoj dostavljani svi dokumenti koje je tražila, pa čak i oni koje nije tražila, i legalno preko vladina Ureda za suradnju s Haaškim sudom i ilegalno, tako su grabežljivom euopskom kapitalu prodavane banke i velike državne tvrtke.

Zapravo su Haag i rasprodaja hrvatskih nacionalnih bogatstava i te kako povezani. Što veći pritisak iz Međunarodnog kaznenog suda, to lakše odricanje od obiteljskog zlata i srebra. Jedan pritisak iz Haaga, ode jedna banka, drugi pritisak iz Haaga, ode druga banka, treći, četvrti, peti pritisak - odoše Pliva, Hrvatski telekom, Ina, nekretnine... Prepreka takvom krčmenju zemlje mogao je biti Tuđman ili netko mu sličan. Ali Tuđmanov odlazak i Mesićeva najava “izlaska Hrvatske iz izolacije” bili su znak da perušanje ove zemlje može početi. Račanova i Budišina koalicija nadležnost za Bljesak i Oluju prepustit će Haaškom sudu, pa će paralelno trajati teror Carle del Ponte i otimanje najvrijednijega što imamo. Nisu, dakle, generali bili samo osumnjičeni ratni zapovjednici nego i sredstvo preko kojeg je napadnuta financijska, gospodarska, zakonodavna i politička suverenost Hrvatske a zemlja padala u dužničko ropstvo.

Račanova i Sanaderova servilnost prema Haagu tekla je paralelno s njihovom rasprodajom države i zaduživanjem u inozemstvu kojemu se ne vidi kraja. Da tragedija bude veća, vrhunac rashrvaćivanja Hrvatske dogodit će se pod vlašću izrazito nacionalne stranke, HDZ-a. Da to nije bilo slučajno, i da je Sanader za taj izdajnički posao pripreman dok je bio u oporbi, pokazuje činjenica da je ne jednom išao polagati račune svojim gazdama, pa je tako na glasovitom Oxfordu održao predavanje na kojem je ustvrdio da je “nacionalizam u Hrvatskoj sveden na minimum”. I to pokazuje da je sluganstvo prema Haagu bilo isto kao i sluganstvo prema europskim moćnicima. Kad danas daje izjave zbog kojih je Gotovinini odvjetnici tuže, Carla del Ponte ne žali zbog pravde niti je uvjerena u Gotovininu krivnju nego joj je žao što se srušio najviši toranj njezine moći i karijere, njezino životno djelo građeno uz potporu naoko neodirljivih silnika, što je pravda kao pepeo otpuhala njezino sadističko odlučivanje o sudbini cijelih naroda i država.