Čarobni štapić za seljake

Ubij kravu koja daje mlijeko zbog jednog bifteka. Tako bi se mogao parafrazirati najnoviji sukob poljoprivrednika i države koji prijeti bankrotom države, ako bi se udovoljilo svemu što traže poljoprivrednici. No, parafraza je previše jednostavna, a geneza sukoba puno je dublja i višegodišnjeg je trajanja. Događali su se slični prosvjedi i ranije, bilo je i prije blokada i prijetnji, ali bilo je i nekih novaca, koji se uvijek od nekud prelijevao, pa su se seljaci znali smiriti, a država odahnuti. Sad tog novca nema, nema se otkud uzeti, a neki sitniš koji bi se možda i našao teško da bi ikoga zadovoljio niti bi riješio nagomilane probleme.

Država i poljoprivrednici u latentnom su sukobu već godinama, ali su također i u tajnoj vezi koja je gotovo javna stvar. Država, ili bolje rečeno politika, godinama je pumpala seljake s novcima, a da nije rješavala osnovne poljoprivredne probleme, nego je najčešće pogodovala velikim igračima.

Novcima se uvijek kupovao socijalni mir, seljake se tako držalo na dvorištima, na njivama, u stajama, kupovali su se glasovi na izborima, njima se manipuliralo, a seljačke udruge više-manje su nevažne na ovu ili onu političku stranku ili klan, baš kao i dobar dio braniteljskih udruga, i uvijek su služile i služe za političko potkusurivanje. Kad je bilo potrebno, seljake se čak i zvalo na ceste, a danas su ih se odrekli ti isti koji su ih zazivali, i s njima politički manipulirali. Naravno, o HSS-u je riječ. Ali nisu ništa manje bezgrešni ni HDZ i ni SDP niti itko drugi. Sad kad je voda došla do grla, kad nema novaca da ih se opet potplati, najjednostavnije im je okrenuti leđa.

No, krivnja je uvijek podijeljena, pa tako i u ovom slučaju. Osim političkih manipulacija, kojima se baš i nisu odupirali jer je iza svega uvijek stajao i neki novac, hrvatski seljak ima i svoj osnovni problem, a taj je da je teško spreman na suočavanje s tržišnim zakonima, kao i svi drugi. Još uvijek vlada mentalitet, ali i ne samo među njima, da na kraju sve probleme mora riješiti država. A ona to više nije u stanju, niti je to njezin osnovni zadatak.

Država mora postaviti temelje, a seljaci moraju tražiti svoje mjesto. I ne mogu svi opstati, ništa nikome danas nije zajamčeno. Tržište se mijenja iz godine u godinu, a seljaci ga, međutim, u velikoj većini ne prate.

Radije se, primjerice, godinama bave istim kulturama, sijat će pšenicu i kukuruz, jer to su radili i njihovi stari, i ne žele uopće razmišljati o prelasku na neke nove kulture, iako bi im one možda donijele lakšu prodaju i bolju i sigurniju zaradu.

Problem je hrvatskog seljaka njegova statičnost, nevoljke promjene, a to danas ima i svoju cijenu. Državi nije zadatak da i to rješava.

Pomamili su se mnogi seljaci i kad je država obilno stimulirala kupnju novih strojeva i opreme, pa se kupovalo i što treba i što ne treba.

Nije se, međutim, razmišljalo da sve to treba i otplatiti, bez obzira na pomoć države, i da će možda doći i crni dani, a banke će tražiti svoje. Niti su razmišljali da nekoliko gazdinstava kupi jedan stroj, pa da ga i zajedno otplaćuju. Jer zašto bi moj susjed imao bolji i veći stroj od mojega? Sve to ima i svoju cijenu, i ne može država, a to smo svi mi koji državu i financiramo, sad plaćati i ono sto je problem mentaliteta, bježanja od promjena…

Ali jasno je da sve to nije tako jednostavno, kad je ista država sve te apetite pothranjivala, a probleme često zataškavala i izbjegavala. Kao što su i mnogi seljaci radije živjeli na državnim jaslama, jer je tako bilo jednostavnije, nego se prilagođavati i mijenjati. Sve se to šlepalo kad je bilo kuna.

A kako ih sad nema, puca na sve strane. Tko ima čarobni štapić?