U Košarkaškom će centru Dražena Petrovića 19. prosinca mnoge svjetske zvijezde pjevati za maestra Šuteja, kojemu je ljetos dijagnosticirana leukemija. Predvodit će ih njegov dugogodišnji prijatelj – veliki Jose Carreras. Prije dvadeset godina i sam je bolovao od te opake bolesti, a njemu je tada na isti način pomogao Placido Domingo. Budući da je upravo u tijeku njegova velika svjetska turneja kojom promovira posljednji CD “Mediterranean Passion”, valja pretpostaviti da je najveći problem bio – naći slobodan termin. Međutim, Carreras u ekskluzivnom intervjuu za Večernji list ističe upravo suprotno. Nastup za prijatelja, maestra Šuteja, velika mu je, kaže, čast i zadovoljstvo bez obzira na naporan tempo turneje.
– Ponosan što ću nastupati, sam sam predložio datum. Čim sam čuo dijagnozu, savjetovao sam mu da ode u kliniku u Seattleu. Znam da su troškovi liječenja golemi pa sam mu ponudio da u Zagrebu održim humanitarni koncert. Javio sam mu i datum koji mi odgovara, pristao je, ali samo pod uvjetom da dio novca damo u Zakladu “Ana Rukavina”. Zapravo, u prvoj sam verziji predložio 18. prosinca, no tada se u Leipzigu održava veliki Jose Carreras Gala pa smo koncert odgodili za prvi sljedeći slobodan dan. Tako 19. prosinca opet stižem u Zagreb kako bih održao još jedan humanitarni koncert za pomoć bolesnima od leukemije.
Naša novinarka razgovarala je s Carrerasom u Berlinu
* Zašto ste inzistirali na tome da vaše ime na plakatima bude iste veličine kao i imena ostalih izvođača, jer centar Dražena Petrovića uglavnom će napuniti upravo vaši obožavatelji?
– Mislim da je to normalna reakcija. Hvala zagrebačkoj publici što će doći i što me želi slušati, ali ne možete me uvjeriti da će svi kupiti ulaznicu samo radi mene. Tu je plejada velikih interpreta, Agnes Baltsa, Denyce Graves, Gruber Andrea, Inva Mulo, Ruggeiro Raimondi… Svi smo na istoj pozornici, nastupamo u istu svrhu i, mislim, jedino je tako ispravno.
* I sami ste pobijedili leukemiju. Nema bolje osobe koja može reći što maestro Šutej prolazi posljednjih mjeseci?
– Nisam siguran da sam prava osoba koja može govoriti o tome jer sam bolovao od leukemije prije 20 godina. Od tada je medicina mnogo napredovala, a bolest se više ne čini tako strašnom i neizlječivom kao tada. No, sigurno je da prolazi mučno razdoblje, koje i fizički i psihički nije lako izdržati. Sve te kemoterapije, transplantacije, velike količine antimikrobnih lijekova, strah, jer i običan virus, gljivice, mogu biti kobni… Svi oboljeli od leukemije trebaju najbolju moguću medicinsku njegu, potporu i ljubav. I obitelji, i prijatelja, i zdravstvenih djelatnika te, što je možda i najvažnije, vjeru u ozdravljenje. Zato je posebno važno da nikada ne budu sami, treba im nada. No, Šutej sve to ima, a i veliki je borac. Usto, snažne je osobnosti. Uvjeren sam da će sve prevladati i pobijediti bolest.
* Kad ste vi boravili u klinici u Seattleu, bio je uz vas, a sada vi njega nazivate iz Kine, Koreje, gdje god da jeste. Prijatelji ste dulje od 20 godina. Što vas tako veže?
– Tijekom svih tih godina imao sam priliku upoznati ga i iznimno ga cijenim. Po cijelome smo svijetu radili 15-ak koncerata na godinu, a kada sam ozdravio i vratio se koncertom u Beču, tražio sam da upravo on dirigira. Jako ga cijenim kao umjetnika, no osim profesionalnih vrlina obožavam njegov optimizam. Maestro Šutej je čisti pozitivac. Sviđa mi se i njegov odnos prema ljudima. Nikad probleme ne gura pod tepih, nego ih rješava. Svakome rado pomaže i vedra je duha.
* Vaš povratak na bečku pozornicu nakon teške bolesti u ono je vrijeme bio senzacija. Cijeli vas je svijet podržavao, bodrio, a vi ste uzvratili osnivanjem fundacije za istraživanje leukemije?
– Osim odličnih liječnika i obitelji, ljubav i podršku pružali su mi i nepoznati ljudi. Pisma potpore stizala su sa svih strana svijeta. Bio sam jako zahvalan tim ljudima i osjećao sam da im trebam nekako uzvratiti. Učinili su mnogo za mene, a najbolji način da im se odužim bio je da osnujem zakladu za borbu protiv leukemije.
* Vaša fundacija za istraživanje leukemije najveća je na svijetu. Može li joj se svatko obratiti za pomoć?
– Imamo četiri različite fundacije, u Njemačkoj, Švicarskoj, Americi i Španjolskoj. Jedna od usluga koje rado nudimo jest ljudima dati informaciju. Svatko, doista svatko, ima pravo znati s kakvom je bolesti suočen, kako se liječiti i što je važno činiti da bi je pobijedio. Liječnici u svim fundacijama uvijek su na raspolaganju i savjetima rado izlaze u susret.
* Na fotografijama i u dokumentarcima o vašim posjetima bolesnicima osjeti se dublja, unutarnja povezanost s njima. Pretpostavljam da je to odatle što ste i sami sve to prošli?
– Posebnu prisnost osjećam s tim ljudima. Bore se za život, baš kao što sam se i sam borio prije 20 godina. No, i pacijentima je važno da me vide jer sam ja pobijedio leukemiju i oni tada shvate da je to moguće. Sretan sam jer im dajem nadu, ne samo u ozdravljenje nego i u nastavak normalnog života. Svaki put kad svojim riječima ili prisutnošću u nekome probudim nadu, sretan sam, veseo i ponosan.
* Znadete li koliko je ljudi pobijedilo leukemiju zahvaljujući fundaciji?
– To je gotovo nemoguće reći, ali ono što fundacije nastoje činiti jest pronaći lijek. Želimo da leukemija uskoro postane lako izlječiva bolest. O tome koliko su naši koraci u pobjedi te bolesti veliki i uspješni, svjedoči statistika: 70 posto djece preživjelo je te najmanje 50 posto odraslih. Te brojke ohrabruju i potvrđuju da smo na pravome putu. Zaklada od 1995. godine provodi mnoge projekte, a može se pohvaliti i nevjerojatnim rezultatima: šanse za izlječenje osjetno su porasle, a terapije postale mnogo blaže. Donatori, pak, financijskom pomoći pružaju nadu oboljelima. Nadu za život!
* Do sada ste pet puta svirali u Hrvatskoj i uvijek bili dočekani s oduševljenjem. Kako doživljavate ovu publiku i radujete li se šestom nastupu?
– Publika je entuzijastična, divna, poznaju glazbu i operu, a izaći pred njih posebno je zadovoljstvo. Svaki umjetnik uživa kada se popne na pozornicu i vidi prepunu dvoranu ljudi koji respektiraju umjetnost i pjevača. To uzbuđenje pomaže da se ne upadne u rutinu, koja je ubojica svakog umjetničkog izričaja. Napetost, nervoza i pritisak za mene su nešto pozitivno i osjećam to i danas svaki put kad stanem na pozornicu. Ne postoji umjetnik kojemu to nije divan osjećaj i stoga, naravno, i ja jedva čekam doći ponovo.
* Dan prije zagrebačkoga koncerta očekuje vas tradicionalan nastup na Jose Carreras Gala u Leipzigu. Čini se naporno, dva dana zaredom dva velika i važna koncerta.
– Možda će i biti naporno, ali o tomu ne razmišljam. Veselim se i jednom i drugom jer ću svojim nastupom pridonijeti nečem pozitivnom. Taj socijalni angažman u Leipzigu sada je već postao tradicija. Godišnja Gala na Prvom programu najuspješnija je emisija uživo na njemačkoj televiziji. Mitteldeutsche Rundfunk već mi 14 godina pomaže i zajedno smo dosad puno postigli. Prikupljena su 74,2 milijuna eura u zakladu za borbu protiv leukemije. Umjetnost će i ove godine poslužiti namjeri, koja odgovara rečenici Andrea Mauroisa “Umjetnost je nastojanje da se pored stvarnog svijeta stvori i onaj ljudskiji, humaniji svijet”. Vrlo smo zahvalni što imamo nevjerojatnu publiku kojoj možemo pokazati svoj rad. Solidarnost, nevjerojatna suosjećajnost i stalna spremnost za pomoć njemačkih gledatelja učinili su da jednostavna ideja preraste u nešto veličanstveno.
* Ovo je vaša obljetnička godina – 50 godina na pozornici. Pamtite li i danas prvi nastup?
– Naravno. Bez obzira na tih 50 godina, koliko je od tada prošlo. Bilo je to u Barceloni u Gran Teatro del Liceo. Bilo mi je tek 11 godina kad sam dobio nevjerojatnu priliku – preuzeti dječju ulogu u operi našega velikog skladatelja Manuela de Falla. Premijera je za mene bila velik uspjeh. To više što uopće nisam imao tremu, nisam bio nervozan na pozornici. Ali jesam kada je sve bilo gotovo, kada me bariton Manuel Auseni uhvatio za ruku i poveo da se zajedno naklonimo ispred zastora.
* U tijeku je vaša velika turneja. Samo u studenome imali ste 11 nastupa, od Japana do Švedske i Njemačke. Pretpostavljam da Božić i Novu godinu nećete dočekati radno, na turneji?
– Za Božić ću svakako biti doma. Imam veliku obitelj i uvijek želim biti s njima. Stalno sam na turnejama, koncertima, pa svaki slobodni trenutak želim biti s njima. Obitelji mi nikad nije dovoljno, a Božić bez njih ne bih mogao zamisliti. To je čaroban, poseban dan koji svatko treba provesti s najbližima. Nova godina je druga priča. Gotovo bezvezan praznik koji uglavnom provodim radno. Štoviše, ako ne radim, dosađujem se.
* U petak ste proslavili 61. rođendan. Ima li još neostvarenih želja, snova koje niste ostvarili?
– Osim onih uobičajenih koje ima svatko, a podrazumijevaju zdravlje, mir, lijep odnos sa svima, nemam drugih želja. Smatram se sretnikom jer radim posao koji volim i imam ljubav i potporu svoje velike obitelji. Volio bih da i sljedeće godine mog života budu upravo ovakve. Bez drastičnih promjena.