Časno je raditi besplatno

U zemlji u kojoj tisuće radnika radi, a ne dobiva plaću, sve je više onih koji bi radili, ali pod uvjetom da za svoj rad ne budu plaćeni. Prvi mole i Boga i vraga da im se plati, drugi se gotovo uvrijede kad im se spomene plaća. Na jednoj strani radnici zbog izostanka plaće plaču i zadužuju se, na drugoj se iz istog razloga vesele i časte prijatelje.

O tome zašto je nesretni trudbenik prisiljen na rad bez plaće, postoji bogata i uglavnom jalova sindikalno-politička literatura, no o tome zašto je nekim poslenicima stalo do besplatnog argatovanja, uglavnom se šuti. Kad govorim o privlačnosti neplaćenog rada, ne mislim, dakako, na dragovoljni, humanitarni i sličan angažman, nego na profesionalni rad za državnu vlast i ljude iz te i oko te vlasti. Mislim na skupe profesionalce koji su posljednjih dana, otkad su se u Banskim dvorima promijenili stanari, dobili napad solidarnosti s bližnjima te nagrnuli u Vladina predsoblja da ponude svoje dragocjene usluge – besplatno.

Stručnjakinja za domaći medijski život, vlasnica uspješne agencije za “integralni marketing”, jasno je i glasno rekla da je za svog starog šefa, gospodarstvenika, političara i perjanicu nove izvršne vlasti, za kojeg je, dok je bio poduzetnik i mjesni funkcionar, radila “na ugovor”, sada spremna raditi bez ikakve materijalne naknade. Ona, objasnila je, “podržava njegov rad” i s njim je u dvadesetogodišnjem prijateljstvu.

Na besplatan rad za Vladu pristali su i neki savjetnici, sve odreda priznati eksperti, među inima i voditelj “agencije za komunikacijski menadžment”. Na pitanje hoće li raditi besplatno, odgovara da hoće, i to s osobitim zadovoljstvom: em cijeni Zorana Milanovića, em rado radi za narod. Ako sindikati javnih službenika nemaju ništa protiv, a, kako se čini, nemaju, državni savjetnici koji uživaju u besplatnom radu imaju se pravo odati svome užitku gdje hoće. Ako žele, mogu svoj novac bacati i kroz prozor. Mogu, ali kako se i zašto dogodilo da su za bacanje izabrali baš Vladin prozor?

Ako u njihovim motivima nema ni trunka privatnog interesa i ako im je stalo samo do zajednice i općeg dobra, ako je riječ samo o ljubavi prema besplatnome radu, kako to da svoj trud, znanje i vještine nisu besplatno ponudili na nekim drugim važnim mjestima? Uvjeren sam da bi, recimo, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar dr. Ante Nazora raširenih ruku dočekao iskusnog Slavka Goldsteina, a da bi se u Hrvatskim željeznicama, splitskom Brodosplitu, zagrebačkom Caritasu ili HAZU i te kako obradovali besplatnom angažmanu probitačne i uspješne Ankice Mamić ili kojeg drugog gratis-savjetnika s Gornjeg grada.

Smatram da je došlo vrijeme, misli Nenad Bakić, čovjek od čijeg se dodira svaka kuna odmah pretvara u četiri kune, da se normalnim smatra i iskazivanje vlastitih interesa, a ne samo onih skrivenih navodnom brigom za opće interese. “Vrijeme je”, kaže, “da prestanemo pjevati himnu s rukom na novčaniku” (JL, 24. II.). Ergo, časno je raditi besplatno, ali ni priznati da se isplati nije nečasno.