Učestalo je javno izražavanje nezadovoljstva djelovanjem policijskoga aparata. Ma koliko bilo (ne)opravdano u pojedinačnim slučajevima, ono upućuje na prvorazredan problem.
Čak, naime, i da policija dokazivo nije kriva (ili, barem odgovorna) ni u jednome od slučajeva o kojima se u posljednje vrijeme zaoštreno raspravlja, njezina se efikasnost nužno smanjuje već i zbog neprijeporne činjenice pada povjerenja u ključnu ustanovu primarne raspodjele društvene sigurnosti.
No, javne pripovijesti sa sobom, uobičajeno, nose i mnoge pogrešne interpretacije uloge policije u demokratski ustrojenoj zajednici, zbog čega i posve osnovane kritike gdjegdje gube smisao. Pripisivati (pa, onda, i prigovarati) policiji ključnu odgovornost za postupanje spram Mirjane Pukanić ili “Makarske kronike” bilo bi moguće samo uz uvjet da se ne poznaju osnove domaćega pravnog sustava, ili pak posredstvom vjere u potrebu za policijskom državom.
Jer, policija je u ova dva – inače u mnogome različita – slučaja djelovala na osnovi naloga zakonom ovlaštenih instancija (liječnika, odnosno suca). Moguće je da su u intervenciji policajci počinili i “taktičke” pogreške, no sama im je intervencija bila zadana. Tražiti pak da policija propituje naloge koje daju liječnici ili suci značilo bi, doslovce, zazivati policijsku državu. Causa Thompson upućuje pak na posve drukčiji problemski složaj.
I opet, u krivu su oni koji zagovaraju policijski modus operandi na osnovi kojega bi se – u vrijeme održavanja koncerta – interveniralo protiv onih koji su nosili ustaško znakovlje. S obzirom na desetke tisuća nazočnih to bi moglo izazvati samo veoma opasnu gužvu. No, s druge strane, sve su te osobe snimljene dostatno jasno za potrebe identifikacije, te je javnost već trebala biti obaviještena o mjerama koje su protiv njih poduzete.
Nije, također, imalo smisla podnositi prijavu protiv Thompsona zbog stiha neke od njegovih pjesama, jer je pojedini stih uvijek moguće braniti umjetničkom slobodom (koja se, načelno, odnosi i na umjetnike Thompsonova nano-ranga). Imalo je, međutim – i ima – smisla prijaviti Thompsona kada – kao samonajavljivač – pozdravlja “koncertnu” publiku sa: “Za Dom spremni!”.
Reakcija na potez inspektora Gašparca, dakle, u najmanju ruku nije bila razumna. Njegove je – dijelom doista davne – moguće stegovne prekršaje trebalo davno i procesuirati. Njegovo – čini se doista neobično – ponašanje u službi, također. No, odatle jednostavno ne slijedi da je i prijava koju je (iz bilo kojih razloga) podnio protiv Thompsona trebala biti obesnažena.
Riječju, zbrka je nastala zbog (kod nas uobičajene) kombinacije ideologizirane normalnosti u društvu (na osnovi koje je Thompson već desetljeće i pol tako reći nacionalna vedetta) i neprofesionalnoga funkcioniranja državnoga (pa i policijskog) aparata. Tek odista profesionalan policijski aparat (u čije se djelovanje profesionalni političari dakako ne bi upletali) mogao bi privesti do pitanja pjevača kojega se smatra nacionalnim simbolom u nezanemarivu dijelu pučanstva.
Nejasno je stoga čuđenje onih koji – nepripravni razumjeti domaću realnost – očekuju ispravljanje već socijalno uvriježenih obrazaca nacionalnoga veselja (uz poneku ustašku natruhu, naime) bez radikalnih socijalnih, političkih – ali i nogoloptačkih – mijena.