Kako je fascinantna pobjeda Baracka Obame pokazala da se u Americi psihogram nacije stubokom promijenio, ta se pobjeda počela preslikavati i na Hrvatsku. Najprije manje-više retoričkim pitanjem treba li i Hrvatskoj Obama, a potom se krenulo i dalje. Kako je Obama, novo američko čudo, iz još uvijek autsajderskog korpusa Amerike i zapravo “manjinac”, moglo se očekivati da će se tim američko-hrvatskim preslikavanjem doći i do analogije: crnac – Srbin. I došlo se, samo što mi, kako reče Vladimir Šeks, na svoje demokratsko čudo, tj. da Srbin postane hrvatskim predsjednikom, nećemo, poput Amerike, morati čekati dvjesto godina. A onda Haag prihvati hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid i Šeksovu političku hipotezu pretvori u historijsku protezu.
Revanš za Jasenovac
Da bi američkim predsjednikom mogao biti netko tko nije bijelac, u to valjda još prije četvrt stoljeća nitko u SAD-u nije vjerovao. Možda se danas jednako nevjerojatnom čini i Šeksova rečenica. Pogotovo nakon hrvatske tužbe i ljutnje Milorada Pupovca koji tužbu drži neutemeljenom jer da genocida nad Hrvatima nije bilo, a da istodobno hrvatski Srbi “imaju puno razloga za tužbe”. Tužba je za nj zapravo neka vrsta mentalnog i psihološkog revanša za Jasenovac. Po prilici, shema autora tužbe jest: ako je genocid bio ‘41., bio je i ‘91. Tako su hrvatski i srpski odnosi tko zna koji put vraćeni u 1941., a “hrvatski Obama” možda je prolongiran na dulje vrijeme nego što misli Šeks. Hrvatska nije Amerika.
Amerika je svoju etnopsihološku i kulturološku revoluciju počela s Martinom Lutherom Kingom, nastavila s Colinom Powellom, a završila s Barackom Obamom, a hrvatska “narodna revolucija” svela se na “Hristos se rodi” premijera Ive Sanadera i na Milorada Pupovca, Ratka Gajicu i Vojislava Stanimirovića u saborskim klupama. Mogući se Obama možda još nije ni rodio.
U nategnutoj paraleli Amerika – Hrvatska ima i nekih sličnosti. U političkoj povijesti Hrvatske postoji također nevjerojatan uspon jednoga čovjeka, dojmljiv možda kao i Obamin. Već je dugo i gotovo sasvim zaboravljen. Ako bi on bio prototip hrvatskog predsjednika koji bi bio “bitno drukčiji”, možda se ozbiljenje Šeksove rečenice i ne bi trebalo “čekati 200 godina”. Riječ je o Svetozaru Borojeviću koji se od seoskog dječačića iz banijske zabiti (rođen u Umetićima, selu na cesti Hrvatska Kostajnica – Petrinja) uspeo do blještavila carskog dvora, do plemićke titule i feldmaršalske palice, do jedinog austrijskog feldmaršala koji nije germanskog podrijetla. No, o tom se velikom vojskovođi tragične sudbine u Hrvatskoj malo zna, ne samo zbog današnjeg općeg nehajnog odnosa prema prošlosti koji se u ekstremnijim slučajevima pretvara i u prezir. Nešto je drugo posrijedi. Hrvati imaju određenu rezervu prema Borojevićevu pravoslavlju. A hrvatskim Srbima vjerojatno smeta njegovo hrvatsko očitovanje. Da je glasoviti feldmaršal bio “manje šaren”, možda bi ga glasno svojatali i jedni i drugi.
Proglašenjem Hrvatske Srbi su se našli u psihološki sasvim novoj situaciji. Nakon osamdesetak godina života u dvije Jugoslavije, u kojima su imali srpsko etničko zaleđe i u kojima su bili većina, u Hrvatskoj su postali manjina. Početkom devedesetih stanje Srba u Hrvatskoj moglo se geometrijski predstaviti četverokutom čije su stranice bile integracija, separacija, asimilacija i diskriminacija. Većina se odlučila za separaciju, za odvajanje od Hrvatske i pripajanje i integraciju s ostatkom Jugoslavije predviđenom za veliku Srbiju.
Uključivanje Srba u korpus Hrvatske simbolično je prekinuto ubojstvom mladog Gorana Alavanje koji je kao milicionar pristao obući uniformu hrvatske policije i staviti “kapu sa šahovnicom”. Separatisti su ga iz zasjede ubili poručujući njegovim ubojstvom da će tako proći svaki Srbin koji prihvati “ustašku državu”. Alavanjinim je ubojstvom proces srpske integracije srušen. Pošlo se u pobunu, iredentizam i u rat. Olujom je separacija onemogućena, a četverokut je postao trokut čije su stranice bile asimilacija, diskriminacija i integracija.
Asimilacije je izvan tzv. Krajine bilo, ali Pupovčeva tvrdnja o “10.000 pokrštene srpske djece” ostala je nikada dokazanom objedom. Bilo je i diskriminacije jer se netko zvao Jovan ili Dušan. Nakon ulaska SDSS-a u koaliciju s HDZ-om izgledalo je da je od trokuta ostala samo integracija. Međutim, možebitna se integracija nije osobito realizirala. Najvidljiviji su dio toga projekta izgrađene, no uglavnom prazne kuće, kao i sam Pupovac koji se čini sasvim integriranim u hrvatsko društvo.
Jednako uklopljenim kao što se činio i Rade Šerbedžija. S karizmom velikana hrvatskoga glumišta, djelovao je posve integrirano, ali samo dok je i u Zagrebu postojao “jugoslavenski emocionalni zavičaj”. Kada je nestalo te “zavičajnosti”, najpoznatiji je hrvatski Srbin proglašenjem Hrvatske postao apatridom. Pupovac se nestankom Jugoslavije nije proglasio apatridom. Sveučilišni profesor koji govori pravilniji i ljepši hrvatski od mnoštva Hrvata, saborski zastupnik koji svoj nacionalni identitet ne doživljava kao opreku hrvatskoj državi zapravo je i sam jedan od modela moguće integracije. No...
Pupovčev zaokret s HDZ-om
Koalicijom s HDZ-om Pupovac je učinio politički presedan u srpskoj politici koji je trebao postići psihološki preokret u srpskoj zajednici, a vlast ponukati na srpsku društvenu, političku i ekonomsku integraciju. Ali tako su isključeni drugi i drukčiji modeli integracije. Kao mogući njezin prototip Svetozar Borojević nikada nije ni spomenut! Kao mogući primjeri nisu ozbiljnije razmatrane ni sudbine i životi mnoštva poznatih osoba iz hrvatsko-srpskog života na ovim prostorima. Kada se nedavno obnavljala kuća u Glini u kojoj je, kako se priča, Josip/Josif Runjanin uglazbio hrvatsku himnu, Srbima to nije nešto posebno značilo, a nekim Hrvatima bilo je važnije da dokazuju kako “Runjanin nije znao note”. Ni godišnjica smrti književnika Vladana Desnice, klasika hrvatske književnosti srpskoga podrijetla, nije iskorištena da se on spomene kao ugledan građanski Srbin uklopljen u hrvatsko društvo i u kulturu Hrvatske. Nigdje, kao sličnog primjera, nema ni žive legende hrvatskoga glumišta Pere Kvrgića! Srećka Bijelića kao paradigme političkog Hrvata također nigdje.
Srbi zapravo više ne spominju ni onu glasovitu rečenicu koja se pripisuje Nikoli Tesli: “Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom” premda je lucidna definicija rodoljublja i domoljublja koje bi moglo biti i osuvremenjeno. Bez novog patriotizma, hrvatskog patriotizma, na hrvatskog bi se Obamu moglo čekati kao i u Americi. Nije Obama postao predsjednikom Amerike zato što je crnac, stoga što je Afroamerikanac, nego što je Amerikanac. Kada i mi budemo “Amerikanci”, i kod nas će biti moguć Obama.