Papa Franjo jedan je od rijetkih koji potpuno shvaćaju razmjer tragedije koja se događa nedaleko od nas, svega dva-tri sata leta od Zagreba. Stoga nije bilo nimalo čudno da je za svoje prvo putovanje izvan Rima odabrao upravo Lampedusu, otočić o čijim obalama sanjaju oni koji su davno prešli preko ruba očaja, siromaštva, gladi i ljudskog poniženja. Europa za njih nije nikakav eldorado ni zemlja dembelija, nego mjesto gdje nema rata i ubijanja i na kojem bi možda mogli doći do skromnoga krova nad glavom i tanjura koji će barem jednom dnevno biti pun. Tim ljudima prihvatilište za beskućnike i pučka kuhinja u Zagrebu vjerojatno bi izgledali kao prva postaja na putu u raj.
No Lampedusa je samo posljednja karika u lancu velike ljudske tragedije koja se već neko vrijeme zbiva na području Sredozemlja. To potvrđuje i UNHCR koji je objavio da je 2013. godina najvećeg premještanja migranata na području Sredozemlja. Ono što još više zabrinjava jest njihova najava da će broj izbjeglica i ilegalnih imigranata na tom području rasti vrlo ubrzano. Govori se čak o brojevima koji su bez presedana za ovaj dio svijeta, nešto što zahtijeva hitnu intervenciju i pozornost kompletne međunarodne zajednice zato što je riječ o problemu koji je toliko nabujao da ga više ne može riješiti čak ni Europska unija, a kamoli pojedinačne zemlje poput Malte ili Italije. Ukratko, južni dio Mediterana, zapadno od Sicilije, postao je svojevrsna ratna zona u koju treba hitno rasporediti mornaričke snage. Riječ je o spašavanju života, ali i spašavanju obraza brojnih zemalja koje su dosad prema ilegalnim imigrantima osjećale samo mržnju i prijezir te ih gledale samo kao nekakav ljudski otpad koji ne zaslužuje ni samilost ni pomoć bilo kakve vrste.
>> Sredozemno more postaje grobnica imigranata
Kada se pogleda malo šira slika, postaje jasno da bi tragedije u moru pokraj Lampeduse mogle biti tek prolog goleme humanitarne katastrofe koja se tek počela razmotavati. Jedno od glavnih izvorišta imigranata koji se pokušavaju dočepati dostojanstvenog života jest Sirija. Do kraja godine u izbjegličkim logorima u zemljama oko Sirije bit će i više od tri milijuna ljudi, a optimistične procjene govore o tome da je unutar te zemlje raseljeno između tri i pet milijuna ljudi, što ovu situaciju čini najgorom izbjegličkom i humanitarnom krizom u posljednjih trideset godina. Sve je otišlo toliko daleko da posljedice više neće biti moguće sanirati.
Iako je Sirija najveće, nije jedino izvorište izbjeglica na Bliskom istoku. U trošnim lađicama sve je više Palestinaca. Afrika je priča za sebe zato što u gornjem dijelu toga kontinenta gotovo da i nema zemlje iz koje se ne bježi, a Libija, koja je nakon rušenja Gadafija utonula u posvemašnje bezvlašće, postala je glavni tranzitni centar za bježanje. Izbjeglica ima toliko da su zoološki vrt u Tripoliju pretvorili u prihvatni centar za ove nesretnike. Pitam se samo kakvi uvjeti vladaju u bivšem zoološkom vrtu? Kako se osjećaju ljudi koje je netko smjestio u kaveze u kojima su do prevrata prije dvije godine boravile životinje?
Jedini političar koji je svjestan razmjera katastrofe malteški je premijer Joseph Muscat koji je sve zemlje EU (da, i Hrvatska je među njima) pozvao da hitno nešto poduzmu jer će u protivnom svako malo morati svjedočiti tragičnom spektaklu. On je čak naglasio da tu nije riječ o novcu, nego o zajedničkoj odluci da cijeli EU usvoji neki humaniji pristup svemu ovome.
Izuzetno mi je drago što je ove godine Nobela za mir dobila Organizacija za zabranu kemijskog oružja. Riječ je o vrlo efikasnoj i izuzetno aktivnoj organizaciji koja je u posljednjih petnaestak godina na ovome polju postigla zapravo nevjerojatan uspjeh. Priča vezana za Siriju samo ih je izvukla iz totalne anonimnosti u kojoj su radili. Željela bih da dogodine Nobela dobije netko tko će se zaista angažirati na spašavanju žrtava goleme humanitarne katastrofe koja se upravo sada događa na obalama Sredozemlja.