Čemu javni prosvjedi novinara!?

Na nedavnom se novinarskom prosvjedu na Kamenitim vratima u Zagrebu pojavio i predsjednik Mesić. Osim što su ga isfućkali, novinari su ga ošinuli i jednim posve opravdanim pitanjem: Što ćete ovdje? Zatečeni Predsjednik odgovorio je tek sutradan, uobičajeno, rugalački, da se on na mjestu prosvjeda zatekao slučajno! Njegov odgovor svakako valja zapisati, najbolje će biti u dimnjak, no u ovom bi slučaju bilo mnogo zanimljivije da na isto pitanje - Što ćete ovdje? - odgovore sami prosvjednici.

Što novinari imaju tražiti na prosvjedu protiv sporosti policije u otkrivanju počinitelja kaznenih djela premlaćivanja ljudi, pa bilo meðu premlaćenima i novinara?

Javno se prosvjeduje onda kad se do poželjnog, čitaj: pravednog, ishoda ne može doći na regularan način, kad iz ovih ili onih razloga zakažu redovite društvene institucije i kad je prosvjed jedini način da se institucije prisile da savjesno obavljaju svoj posao. Na ulicu se izlazi da bi se alarmirala javnost i tako izvršio pritisak na one državne faktore koji su po mišljenju prosvjednika zakazali. A tko može alarmirati javnost? Mediji. A tko može pokrenuti medije? Novinari. Protiv koga su onda prosvjedovali novinari na Kamenitim vratima? Protiv sebe samih?

Kad prosvjeduju učitelji, ili učenici, ili radnici koji su ostali bez posla, ili seljaci nezadovoljni statusom u društvu, ili bilo tko drugi tko želi nešto postići tako da se probije u javnost, onda to ima smisla. Ali kakvog smisla ima kad se u javnost žele probiti oni u čijim su rukama najvažnije poluge te javnosti. Zar ne bi bilo logičnije da novinari o onome čime su nezadovoljni pišu, govore, snimaju emisije..., nego da galame po ulicama.

Novinari galame da bi došli u novine! Neki vrag tu ne štima.

Bilo bi glupo kad bi glumci javno prosvjedovali protiv loših predstava ili praznog gledališta! Ili kad bi šefovi političkih stranaka organizirali prosvjede protiv svojih birača! Ništa manje nisu besmisleni ni ulični prosvjedi novinara. Protiv ugrožavanja fizičkog integriteta novinara i nemara u progonu lupežža koji mlate novinare mogli bi prosvjedovati čitatelji novina, graðanske udruge, prijatelji ugroženih vrsta, ali nikako sami novinari.

U njihovim je rukama najjače oružje, a to je ubojita, javno izgovorena riječ. Nitko bolje od njih ne barata tim sredstvom i u tome je njihova snaga. Za prebijenog se Miljuša više može učiniti s nekoliko riječi u svakom izdanju novina (što njegova redakcija i čini), nego paradnom uličnom drekom.

Osim ako tajna prosvjeda nije u mjestu njegova održavanja? Zašto se prosvjedovalo pred vratima Banskih dvora, a ne pred policijom, tužiteljstvom ili pred brkljom Predsjedničkih dvora na Pantovčaku?