Cenzurom se glupost ne može izliječiti

Urednik Charlie Hebdoa slikao se s naslovnicom tog satiričnog tjednika na kojoj su karikature proroka Muhameda – u jednoj ruci naslovnica, a drugu je uzdignuo sa stisnutom šakom (kao komunistički pozdrav) – vjerojatno misleći da je bio hrabar u obrani slobode izražavanja. Jer, u tjednu u kojem su islamski fundamentalisti palili i žarili ispred zgrada veleposlanstava SAD-a u arapskim zemljama zbog filma kojim se vrijeđa Muhameda bila je hrabrost doliti ulje na vatru protuislamskim karikaturama.

Nije bila hrabrost, već glupost! Urednik Charlie Hebdoa svoju je „genijalnost“ potvrdio kazavši: “Ne tražim ni od jednog muslimana da čita naš list, kao što ni ja ne želim ići u džamiju slušati ljude koji propovijedaju ideje kojima se iskreno protivim.” Na stranu to što bi novinar trebao nešto znati i o vjeri i ljudima koje vrijeđa te da izjavom kako ne želi ići u džamiju pokazuje svoju razinu obrazovanja i odgoja, ali to ne znači da zbog takvih osoba treba uvesti cenzuru. Kada je prije 28 godina Homeini osudio na smrt indijsko-britanskog pisca Salmana Rushdieja zbog njegove knjige „Sotonski stihovi“, istoga je dana britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd ušao u džamiju u Birminghamu i muslimanima kazao kako im zakon dopušta prosvjedovati u miru ako ih sadržaj knjige vrijeđa, ali je „neprihvatljivo pozivati na nasilje“. Islamski fundamentalisti i danas žele ubiti Rushdieja, koji tri desetljeća živi u izolaciji, a u međuvremenu su ubili ne samo neke izdavače već i prevoditelja njegove, kako kažu, „bogohulne“ knjige. Dakle, fundamentalisti ubijaju sve koji su na bilo koji način utjecali na objavljivanje „Sotonskih stihova“. Isto tako sada osuđuju cijelu Ameriku, cijeli Zapad zbog lošeg i glupog filma o muslimanima “Nevinost muslimana”, koji su ocijenili bogohulnim. Ne samo fundamentalisti već i većina muslimana drži da bi država trebala zabraniti objavljivanje bogohulnog sadržaja te da je, ako to ne učini, na strani bogohulnika.

Prisjećam se da je, odmah nakon Iranske revolucije, kojom je 1979. godine ajatolah Homeini došao na vlast u Teheranu, jedan komentator Vjesnika napisao da je riječ o vjerskom fanatiku koji s bijelim turbanom na glavi dijeli lekcije svima. Iranska diplomacija odmah je intervenirala (posebno im je zasmetalo ismijavanje bijelog turbana) i drugi komentator je trebao polizati grijeh prvoga. Nije se vrijeđalo vjeru, već se kritiziralo vjerskog čelnika, ali se, prema mišljenju iranskih revolucionara, i to moralo cenzurirati. Sada u strahu od mogućih napada na bilo koje mjesto u bilo kojem gradu na tzv. Zapadu, ima i onih koji bi uveli cenzuru. U strahu da bi neodgovorna upotreba slobode izražavanja (a film i karikature o Muhamedu smatraju se zloporabom stečene slobode) mogla izazvati atentate islamskih fundamentalista i terorista, ponovno cvjeta ideja o zabranama. Talijanska novinarka i književnica Oriana Fallaci (1929.-2006.) kazala je, poslije atentata na poslovne tornjeve u New Yorku 2001. godine, da „nisu svi muslimani teroristi, ali svi su teroristi muslimani“, što je također pogrešno i uvredljivo, ali ne znači da treba biti cenzurirano. Jer, i Crvene brigade u Italiji bili su teroristi, kao i RAF (Rote Armee Fraktion) u Njemačkoj,a u Irskoj i Španjolskoj IRA i ETA terorističke organizacije, a nemaju veze s muslimanskom vjerom. Jer, ako se počnu ukidati slobode u izražavanju, tko će biti taj koji će odlučiti gdje su granice?

Povratak na cenzuru, pa i kada bi se takav zahtjev pravdao i strahom od bombi, značio bi ukidanje onih sloboda do kojih se došlo nakon stoljeća i stoljeća umorstava počinjenih samo zbog različitog mišljenja, zbog neslaganja s ideologijom na vlasti ili vjerskim naukom. Francuski i zapadni tisak brani slobodu izražavanja zahvaljujući kojoj su objavljene karikature Muhameda, no deficitnog urednika (znanje mu je deficitno) koji ih je objavio ne stavlja na pijedestal branitelja sloboda. Nije bila genijalna ideja objaviti karikature, ali se ne smije cenzurirati nečija manjkavost. Isto tako se ne smije muslimanski bijes zbog objavljivanja bogohulnih filmova i karikatura jednostavno okarakterizirati kao „islamski fanatizam“. Potrebno je obostrano shvaćanje. Benedikt XVI. je tijekom nedavnog posjeta Libanonu kazao kako „integralizam falsificira vjeru“, a to nije bilo upućeno samo muslimanima.