Četnici i ustaše vječna su tema

Ništa se u hrvatskoj masovnoj kulturi ne može mjeriti s privlačnom moći trača. I ponekog barjaka. Mišo Kovač ili Halid Bešlić mogu kao od šale napuniti dvorane sa 20.000 mjesta, ali što je to prema broju mjesta na kojima se u posljednjih desetak dana u našem medijskom prostoru, u rasponu od TV-dnevnika do zadimljene kvartovske špelunke, razglaba o jednome traču s četnicima i jednome prozoru s ustaškim barjakom! Kad bi se svi koji o tom traču i tom barjaku imaju svoje (ili tuđe, svejedno je) mišljenje skupili na jednome mjestu, ne bi bilo dovoljno ni 100 dvorana po 20.000 mjesta da se svi smjeste! Premda je tvrdnja da su četnici i ustaše stvar prošlosti već neka vrsta uvjetnog refleksa na spomen bilo kakve političke teme starije od pedeset godina, suvremenost se ipak najlakše napali na četničke kokarde i ustaške grbove. Televizijski je ravnatelj, kaže trač, prije dvije godine u tv-zakulisju grubo uvrijedio svoju novinarku zbog njezine bračne veze sa Srbijancem. Uvredu koja mu se pripisuje ne kanim ponavljati, kao što se to sadistički čini po svim našim medijima, jer se svakim opetovanjem i novinarki i njezinu ravnatelju, koji tvrdi da je lažno optužen, nanosi nova nepravda. Uostalom, kad je riječ u uvredama s teškim psovkama, one se nikad doslovno ne citiraju, ali kad su posrijedi uvrede gore od najteže psovke, kao što je ova o kojoj govorimo, onda se one krčme kao kakve duhovite dosjetke.

Što se barjaka tiče, on je na sebi imao slovo “U” i visio je na prozoru kuće u vlasništvu obitelji televizijske glavne urednice. To nije trač. Miris trača u prvom i vonj potencijalnog skandala u drugom slučaju izazvali su nevjerojatne medijske reakcije prepune uvreda. Od utjecajnih komentatora velikih redakcija do polupismenih krabulja na internetskim portalima kao da su svi poludjeli! Trač se uzima zdravo za gotovo, a zastava s ustaškim znakom na privatnoj kući (koju je, po svemu sudeći, izvjesio neki blesavi, nedorasli i najvjerojatnije pripiti sudionik momačke večeri uredničina sina) kao krunski dokaz fašističke orijentacije cijelog televizijskog programa. Komentari su toliko neumjereni da više kompromitiraju svoje autore nego što pridonose utvrđivanju činjenica i nečije eventualne odgovornosti.

Za ravnatelja je, primjerice, raspomamljeni hrvatski novinski pisac (u beogardskoj Politici) napisao da je s njim “započela nova fašizacija HTV-a”, dok je njegova kolegica otišla još dalje, daleko i predaleko, napisavši da ravnatelj, otkad je preuzeo HRT, “gubi... ljudska obilježja”! Takvog pretjerivanja nije bilo od vremena Staljinova i Titova agitpropa.

A bogme ni tolikog licemjerja. Jer, eto, rečeni se novinski pisac u mladosti proslavio sudjelovanjem na zabavi na kojoj su se nosile fašističke uniforme. Njega je zapala ona s kukastim križem. I sad se baš on našao da odčitava značenje barjaka na prozoru! Ali, opet, ima tu i neke logike: čovjek je stvarno stručnjak za fašističko znakovlje (na svojoj glavi).