Već je prošlo nekoliko godina otkako smo se moja obitelj i ja, ustvari
dio moje obitelji koji je preživio ratne strahote opkoljenog grada na
Dunavu, doselili isprva u Zagreb, a potom se skrasili u živopisnom
Samoboru, gradiću koji nas je svojim idiličnim izgledom više podsjećao
na rodni kraj, na grad moje mladosti, bezbrižnog djetinjstva i
obiteljske sreće, zauvijek ukotvljen u mojoj duši, poput starog
panonskog broda čvrsto usidrenog u nekoj davno zaboravljenoj luci.
Iako su godine boravka u novoj sredini ublažile mirise staroga kraja,
ponekad bih se zakleo da osjećam miris zrelih dunja pomiješan s
vilinskim dahom Dunava, i da kao nekada, dok sam znao satima stajati s
djedom uz rijeku promatrajući njezine čarobne vode, osjetim, ili boje
da kažem više nekim svojim unutarnjim uhom začujem snažo udaranje
valova davno nestalog mora, koji su mi donosili snažan miris riječnih
vila o kojima mi je djed toliko puta pripovijedao.
Riječna se vila pojavljuje iznenada, kada to najmanje očekuješ.
Zato uvijek moraš biti na orpezu. Ugledaš njezin lik u plitkoj riječnoj
vodi i ona ti trenutno ispuni sve želje govorio bi mi djed.
Baš sve?
Sve. I ne samo to. Vile, obično njih tri, idu uvijek zajedno,
vuku iz vretena nit ljudske sudbine, omataju ga oko kolovrata i
presijecaju ga škarama kada za to dođe čas.
Djede, a ima li ih i u Dunavu?
Ima ih u svakoj rijeci, ali najviše vole brze ili moćne kao što
je ova naša. Samo pazi ni najjači se čovjek ne uspijeva othrvati
kada ga vile pozovu upozorava me djed svojom pričom nebrojeno
mnogo puta, šireći pritom svoje svijetle oči i gladeći dugačak
posivljeni brk.
Djedu su vile prerezale nit za vrijeme jednog od nebrojenih
bombardiranja grada i odvele ga svojim riječnim tokom daleko, u svoje
mirno kraljevstvo mjesečine. Obitelj se raselila i skrasila u Samoboru,
na točno suprotnom kraju države, i ostavila veliku rijeku i ratne
strahote daleko iza sebe.
Sada radim kao novinar i ponekad napišem kakvu priču kojom pokušam
dočarati djelić atmosfere iz djetinjstva, iz rodnoga grada, više da bih
sam sebi osnažio uspomene nego da bih udovoljio drugima, ili kakvoj
želji za literarnom slavom. Tako se u ovih nekoliko godina sakupilo
dovoljno pripovijedaka da ih se ukoriči u malenoj knjižici, koja će
možda u kakvoj pokrajinskoj knjižnici igrom slučaja dopasti u ruke
nekom malcu očiju blistavih od djetinjstva, koji će je okružen
ustalasanim žitnim prostranstvom pročitati i pojmiti svoju sreću života
u tako divnom kraju, i možda ga odgovoriti od namjere kasnije selidbe u
neki njemu dalji, i po njegovu sudu, sasvim sigurno pogrešnu,
zanimljiviji i bogatiji kraj.
Već je pala studena zimska noć kad sam dovršio rukopis svog literarnog
prvijenca i nakanio ga odnijeti uredniku nakladničke kuće u Zagrebu.
Hodao sam ulicama Samobora sa svežnjem papira čvrsto stisnutim u
vunenoj rukavici. Grad je bio prepun maskiranih ljudi koji su se
drhtureći, pognuti zimom pokušavali probiti do glavnoga gradskog trga
ne bi li prisustvovali spaljivanju Princa Fašnika, koje se danas
trebalo odigrati u završnici karnevalske svečanosti što su je svi
nestrpljivo očekivali.
Bilo je izuzetno hlando i studeni je vjetar nosio papire pokraj šarene
makete koje su radnici pokušavali sastaviti, ne bi li obnovili vjetrom
porušenu tvrđavu i grdska vrata Slobodne Fašničke Republike. Dok je
radnik u debelom crvenom džemperu pokušavao drugom zaposlenom momku,
koji je stajao na vrhu skele, dodati komad obrambene kule, vjetar mu je
iščupao lagani stiropor iz ruke i zavitlao ga niz ulicu.
Krenuo sam prema središnjem trgu ponesen šarenom gomilom harlekina,
svemiraca, hodajućih perilica rublja, ljudi-krafni i u crnu kožu
utegntuih vražica s crvenim trozupcima u rukama ne bih li vidio
spaljivanje Princa. Gomila ljudi opkolila je cijeli trg i zauzela sve
prilazne ulice kojima su se pokušavali probiti prema trgu, kroz gomilu
štandova sa svježim krafnama, bombonima, šarenim balonima napunjenim
helijem u obliku dalmatinskih pasa ili spidermana i svježe ispečenim
lepinjama koje su se još pušile od vrelog ulja iz kojeg su netom bile
izvađene.
Došavši na trg i probivši se kroz gužvu, zapljusne me glasna glazba što
je dopirala iz zvučnika postavljenih na bini. Cijeli je trg odzvanjao
od rasplesanih tjelesa uronjenih u karnevalske svečanosti. Potom
ugledam Princa Fašnika kako visi obješen na konopcu koji mu je stezao
tanak vrat nemilosrdno prepušten raspomamljenoj gomili na volju, dok
promatra tužno okupljeni puk. Rukopis sam nosio pod rukom i čvrsto ga
branio od nasrtaja gomile koja mi se u gužvi trljala o njega.
Noć je lagano osvajao hladan zimski zrak. Na bini je sudec čitao
optužnicu. Gomila mu je dobacivala: Spalite ga! Spalite! Pomislim na
djeda koji je gorio zapaljen fosfornom bombom i na staru Vuteksovu
kariranu deku kojom su mu pokušali ugasiti usplamtjela leđa, i ponovo u
tom trenu osjetim stravu gladnih i izmučenih ljudi u bezizlaznom, kao
omčom oko vrate pritegnutom, opkoljenom gradu.
Dok sam oglušivši odjednom gotovo obnevidio i zateturao prema štandu u
obliku ogromne krafne za koji sam se pridržao rukom, priđe mi neka
žena, bosonoga, odjevena u kostim načinjen od prozračne bijele tkanine,
opasana pasom od trave i s cvjetnim vijencem na glavi. Obraza rumenih
poput riječne vile, predivnoga lica prozbori mi glasom koji u prvi tren
nisam čuo. Vidjevši moj začuđeni pogled ona ponovi izrečeno i vidjeh
kako pokazuje prstom na tlo iza mojih leđa. Pokazujući nešto što mi je
vjerojatno u gužvi ispalo. Okrenem se i podignem predmet s poda.
Ugledam malenu krasno uvezanu knjižicu u svojim rukama. Podignem pogled
da kažem djevojci da knjiga nije moja, ali je više nisam vidio.
Učini mi se da sam je ugledao u gomili nedaleko ispred mene. Krenem za
plavom kosom omotanom cvjetnim vijencem što je na trenutke nestajala u
mnoštvu koje nas je razdvajalo. Dođem na drveni mostić što je prelazio
preko potoka koji je pod njim protjecao napola zaleđen. U tom trenutku
započne vatromet, čaroban, bajni. Podignem pogled i ugledam mnoštvo
rasprskavajućih svjetalaca što su se razastrla čitavim nebom. Kad sam
ponovo pogledao u smjeru gdje sam zadnji puta ugledao vilinsku priliku,
nje više nije bilo. Podignem se na prste ne bi li mi pogled prodro
preko gomile, ali je ne ugledam. Osvrnem se još jednom oko sebe
bez uspjeha.
Razočarano se naslonim na drvenu ogradu mostića i pogledam u vodu. U
tome mi se trenu učini da tik ispod vodene površine ugledah pramen
plave kose kako leluja u ledenoj vodi. Nova raketa rasprsne se
ljubičastim sjajem i oboji vodu u koju sam se zagledao. Pogledam malo
bolje i u nevjerici ugledam djevojčin lik kako poleđuške lebdi pod
vodenom površinom, a njezino mi se lice nasmiješi blagom, gotovo
stidljivom kretnjom usana. Ogledavao sam se po praznom mostu tražeći
pogledom nekog koga bih upitao vidi li isto što i ja. Budući da nikog
nije bilo blizu, pogledam ponovo u vodu i ugledam tek potočnu travu
kako leluja u hladnoj vodi obasjanoj tisućama raznobojnih nebeskih
eksplozija.
Okrenem se i leđima se oslonim na ogradu mosta. Pogledam knjižicu i u
titravu svjetlu učini mi se da vidim svoje ime, ispisano izblijedjelim
zlatnim slovima na koricama. Otvorim korice, prelistam nekoliko
stranica i vidim da se knjižica sastoji od mnoštva pripovijedaka čiji
naslovi nalikuju onima u mojoj knjizi. Listam dalje, pročitam prvu
pripovijetku, koja mi se jako svidi. Bila je baš poput one koju sam
odavno želio napisati, ali je nikad nisam uspio uobličiti. Najednom me
obuze osjećaj mira i vrate mi se svi mirisi djetinjstva koje sam odavno
zaboravio.
Na trenutak razmislim i ponovo pogledam u potok. Učini mi se da ponovo
vidim lik vile kako leži u ledenom potoku na leđima, milovana dugim
pramenovima plave kose koja joj se uvijala oko tijela i promatrala me
svojim spokojnim očima tek nekoliko centimetara ispod vode. Polagano
raširi ruke i kao da me doziva nasmiješi se blaženim osmijehom od kojeg
ustreptim od neobjašnjive miline i kao da ponovo osjetih miris zrelih
dunja kako mi ispunja nosnice. Riječna vila o kojoj smo kao dječaci
slušali na obalama Dunava, dok je djed nad otvorenom vatrom pekao
šarana zabodenog na drvene rašlje. Zaglušna buka karnevala tutnji tik
do mene.
Potom mi na um padne nova misao te mi se učini da sam razumio vilinsku
poruku. Krenem s mostića prema vatri u kojoj je gorio Princ Fašnik.
Proguram se kroz gomilu i priđem plamenu. Nasmiješivši se predajem svoj
rukopis vatri koja plamti dižući se u zrak tisućama iskrica koje su se
na nebu spajale s blještavim svjetlom vatrometa. Nakon toga odlazim
kući s pronađenom knjižicom čvrsto stisnutom u ruci, vjerujući da sam
pronašao priče koje pripadaju meni i koje ću uskoro objaviti pod svojim
imenom...
Sljedeće sam se jutro probudio s još svježim snom zaostalim na očnim
kapcima. U snu je davno nestalo more počelo ponovo nadolaziti, i
polagano je nadiralo plaveći žitno polje u kojem sam stajao bosonog,
zajedno s djedom. Osjetio sam valove kako mi oplakuju noge i zazivao
sam more da se požuri i ponovo uspostavi pradavni poredak stvari, koji
će ujedno označiti ponovni početak, polaznu točku od koje će vrijeme
nanovo krenuti, da bi se more nakon toga polako povuklo, ostavljajući
iza sebe novi neispisani list, na kojem će se potom početi ispisivati
nova stranica povijesti.
S još svježim mirisom morskog povjetarca u nosnicama pogledam na stolić
što se nalazio pored kreveta i ugledam sinoć pronađenu knjižicu. Uzimam
je u ruke i otvaram stranice. Polako, bez posebnog uzbuđenja uviđam da
je puna praznih listova, na kojima je pethodnog dana odsjaj vatrometa
stvorio iluziju slova na požutjelim stranama i da je sve što sam vidio
i pročitao bila tek igra sjena koja mi je dočarala tekst i moje ime na
koricama neugledne knjižice. Poput ruke riječne vile, koja je
izbrisavši stranice napravila mjesta za ispisivanje novih. Poput života
koji nam dočara odbljeske sreće, da bi se već sljedeće jutro sve
vratilo na staro.
Četvrto vrijeme vile
Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak' sotonsko je djelo, a svoju djecu ne darujem na dan Božića
- Moja djeca ne vjeruju u postojanje "Djeda Božićnjaka". To je sotonsko djelo i sigurno znam da svoj život, roditeljstvo i odgoj želim graditi na stijeni Isusa. Ta stijena neće se nikada srušiti. A kada je nešto sagrađeno na pijesku, na lažima, kad tad će se srušiti. Moja djeca znaju da je "Djed Božićnjak" lažac i da ne postoji. On je čak i kradljivac, uzima sve ono što Božić uistinu jest, rođenje Isusa Krista. Uzima kroz nametnutu kupovinu, a što je lažni privid sreće - istaknula je za Večernji list Simona Mijoković.
Izdvajamo 15 najboljih cjenovno pristupačnih hidratantnih krema koje stručnjaci obožavaju
FOTO Snijeg paralizirao promet prema Jadranu, autocesta zatrpana, pogledajte kako izgleda
Većina državnih cesta kroz Liku zatvorena je za sve skupine vozila zbog nanosa snijega i olujnog vjetra uključujući i državnu cestu DC1 na dionici Korenica-Ondić-Gračac
Testirali smo Xiaomi Smart Air Purifier Elite u uredu i evo što mislimo
Zrak koji dišemo često uzimamo zdravo za gotovo, no njegova kvaliteta ima značajan utjecaj na naše zdravlje.
Jedna vrsta štednje je hit među studentima: 'Studenti nisu bespomoćni kad su u pitanju financije'