Kakav je to svijet u kojem živimo? – pitao me Glava dok se flašom izvučenom iz frižidera trljao ispod pazuha. Gotovo sam htio povjerovati da misli na svijet nepravdi, svijet stalnih podlosti, svijet u kojem svakodnevno dobri ljudi dobivaju po glavi, a zle neznalice nove prilike da gospodare sudbinama. U tom svijetu nema mjesta idejama, jer one su dokument znanja i razmišljanja, a ima li danas išta opasnije nego razmišljati? Da je mislio na taj svijet možda bih i imao poneki odgovor, ili dopunsko pitanje, pa bi se mogla razviti, bez obzira na vrućinu, živahna rasprava. Ali Glava je mislio na nešto sasvim drugo.
– Svašta sam mogao pomisliti, ali to da ćemo uskoro cigarete uzimati na recept u apotekama, e, to ni u najdivljijim snovima – razvukao je Glava i dodao kako to upravo traži ekipa na Islandu. Glava mi je bio neizmjerno drag. Kao i Žnora i Gajba, uostalom. Moji prijatelji, ekipa, utjeha u generacijskom neuspjehu, svakodnevna jadikovka, i kritičari i pjesnici, sve u jednom, za mene velikani, jer su sve do danas uspjeli preživjeti s malo izglednih prilika za poentiranje, u startu osuđeni na defenzivu, na koeficijent kao kad netko neprekidno igra na gostujućem terenu. Računi u minusu, ušteđevina pojedena, na poslu ih zajebavaju mladi sotonisti, a oni misle - o pušenju! Premda im je sve odavno otišlo u dim. Jesam li u tome trebao iščitati optimizam? Ili glupost? Svejedno, uzet ću ono što mi više odgovara, da sačuvam njih od sebe i sebe za njih. To je bila cijena tople muške ljubavi; u uzaludnim razgovorima strpljivo tamaniti zainteresiranost.
– Stvarno te brine pušidba? – pitao sam nježno. Glava je flašu odložio na stol. Sada je ona izgledala upareno i umorno. – Važno je to, jer otvara niz problema. Recimo, hoće li se na recepte izdavati cigarete na komade, kutije ili šteke, hoće li ih tretirati kao antibiotike ili smiriline, hoće li branitelji imati popust, hoće li se plaćati participacija i, na kraju krajeva, je li onda cigareta ljekovita – nabrajao je Glava pitanja bez upitnika. Onda su uletjeli Gajba i Žnora i žar s Glavine cigarete nekako je utihnuo. Nakon dugo vremena opet smo bili skupa. I kaj ima, pitao je Žnora i pogledao nas polukružno. Šutjeli smo jer nije bilo ničega, a vjerojatnost da se na ovoj vrućini išta dogodi bila je zanimljivo malena. “Može li se dobiti još jedna ova”, pokazao je Žnora prema flaši na stolu. Glava je nesebično ponudio “uzmi moju”, meni namignuo i pustio Žnoru da mu zapravo pije ispod pazuha. Cerekali smo se dok se Žnora oblizivao. Muške dosjetke. Onda je Gajba pogledao prema suncu i zaključio da “ljeto ide kraju”. Uz više od 35 kilograma stupnjeva koji su nam zasjeli na ramena nije mi Gajbina prognoza bila posve jasna. Zato sam se vratio Glavinim cigaretama.
– Koliko bi morala biti velika cigareta u ruci 39-metarskog pušača pa da izgleda proporcionalno? – zamislio sam se. Pogledali su me u stilu “kakvo ti je to pitanje”, a samo je Žnora rekao “pa barem šest metara”. – Pa zašto bi itko radio pušača od 39 metara i sa šest metara velikom cigaretom – Gajba se čudio.
– Da na cigareti može stajati vidljiv natpis “Pozdrav iz Splita”.