Sredinom šezdesetih Boško Petrović je imal samo trideset godina i toliko kilograma manje. Tih olovnih godina, koje su za Boška bile, bome, zlatne, jer je pripadal zlatnoj mladeži, budućoj džezerskoj legendi, poslije nekoliko musolinija u Junferici, prijatelj Ivo Kelemen pokazal je jedan napušteni podrum u Teslinoj. Koji je “kao rođen za prvi pravi jazz klub u Zagrebu”. Boško je smjesta u tom podrumu pod starim agramerskim boltama, gdje su se nekad zagrebački purgeri uz kriglu piva rashlađivali u svratištu “K Zlatnom janjetu”, videl svoje, svjetski poznate, idole s bubnjevima i trubama i u ušima mu je tutnjalo i trubilo s američke strane. A s te su se strane i filmovi vrtjeli i knjige listale... Zahvaljujući filmovima tih se godina naveliko slinilo za mongomercima, koje su u Zagreb sa svjetskih turneja prvi donosili dinamovci. Boško se svog polovnog mongomerca domogel iz iličkog Posrednika.
Prve šuškavce i prve traperice kupovalo se na Sajmištu u Heinzelovoj, a prve najlonske košulje i kravate na gumilastiku, naravno, u Nami. Ribe i trebe gradski su frajeri impresionirali vlastitim ili posuđenim mopedima i vespama, da bi kasnije svoje trebe slavodobitno ufuravali u prastari topolino ili u polovnog fićeka, pa u novu, na kredu kupljenu, škodu 1000 MB (zvali su je “hiljadu malih briga”). I Boškova, kao i moja, nešto mlađa, generacija likovala je zbog prvog nebodera u gradu. Naravno, iličkog, s kojeg su se neki frajeri bacili s krova na pločnik, kak bi bar po nečem postali poznati! I Bošku Petroviću, kao i svima nama, cijelom gradu, trebala se dogoditi najprije Univerzijada, koja je sa sobom dovela svijet i svijetu naš grad približila na daljinski upravljač, pa da se tak ostvare neki naši snovi. Pa da onda u tom novonastalom duhu i naš maestro jazza dobije taj podrum u Teslinoj. I da u njemu osmisli i oživi svoj dugogodišnji san. B. P. Club je cijeli od poda do stropa urešen fotkama svjetskih imena jazza, ali u tom najmuzikalnijem zagrebačkom podrumu nisu samo fotke, nego su tu i osobno bili, i opet će biti, i njihovi živi objekti. I tak to već dvadeset i dvije godina.
Od Boškovih sedamdeset i pet godina života, koje je upravo proslavil. I sve se sada pitam: trebaju li stari dečki sebi međusobno čestitati nekakve obljetnice? Ili, ne daj bog, rođendane? Kad se sjetimo kaj smo sve prošli od onih šezdesetih, kad nas je još za sve boljela “kita marjanova”, i kad usporedimo s ovim danas, kad nas boli samo zub (vremena), onda mi se čini da bismo sebi međusobno trebali čestitati svaki dan! To Boško, bome, i prakticira. Svaki dan točno u podne kroz Jelac s kišobranom ili špancir štapom u ruci prema Teslinoj oštro maršira Bula (poznati pijanist Branko Bulić), gdje ga gazda Boško čeka da bi otvorili prvu butelju.
To je već postal obred. Isto kao i Boškov Klub u kojem je stalno obred. I svaki dan nekaj novoga. Ako niš drugo nova butelja s prijateljima. Pa, ak treba, i za svoj okrugli rođendan. Da bi reč rekel, kak voli reći naš slavljenik i gazda kultnog B. P.-a.
E moj ZG gosn kroničaru, bolje reći kroničnom... opće prakse, pa valjda je prije BP kluba u Teslinoj bio Lapidarij na Gornjem gradu u kojem je BP ( jednom tjedno ) svirao godinama. Ali vama je od tzv. kronika, a i od svjetskog jazza, izgleda mnogo veća mudrost, domet i umijeće - lokati.