Cijena života

Zagovornici heoriziranja ratnih dogodovština pripadaju obvezatnome folkloru poslijeratnih društava. Tradicijsko guslarsko opjevavanje zamijenili su, doduše, suvremeni masovni mediji (od stripa i filmova do dnevno emitirane, ili tiskane makulature), no temeljni je sadržaj ostao isti. Ma koliko se, naime, govorilo o žrtvovanju kao moralnome postulatu u ratnim uvjetima, isti se obrazac prenosi i u poraće. To što su socijalni – a posebice egzistencijski – uvjeti radikalno drukčiji ne mijenja recepciju osnovne “poruke”: ima vrijednosti viših od samoga života. Život, dakle, nije najviša vrijednost.

Metodički gledano, opetovano se potvrđuje klasični obrazac “čarobnjakova naučnika” – pokrenuta energija (u ovome slučaju eksplicitno: rušilačka) ne može se zaustaviti, poništiti, preusmjeriti ni po volji onih koji su je pokrenuli. Dok će (srećom, naravno, svagda statistički zanemariv) dio razvojačenih mladića nastaviti koristiti oružje u kriminalne svrhe (da “konačno naplate ono što su prije činili džabe”), mnogo će značajnjiji dio društva koncept podređenosti života drugim vrijednostima iz nastaloga ozračja doslovce usisati kao moralni imperativ. Posebice su osjetljivi na to, naravno, oni životno najneiskusniji, najmlađi.

Načelno to je odavno poznato, no čim se načelna interpretacijska razina poveže sa dnevnim zbivanjima, sporovi postaju nužni. Jer – uza sve razlike na ljudskoj ili moralnoj razini – ovakvo sustavno podcjenjivanje života povezuje brojna samoubojstva ratnih veterana, različito motivirane štrajkove glađu (od Glavaša do Čučića, primjerice), pogibiju vatrogasaca na Kornatu i brojne smrti mladih, naglašeno neopreznih vozača. Svima je, očito, zajedničko upravo to što neke vrijednosti smatraju neupitno nadređenima (vlastitome) životu.

Ma koliko se na prvi pogled činilo skandaloznim povezivanje bahatosti mladih (i glupih) vozača koji siju smrt na cestama sa pogibijom vatrogasaca na zadatku, u pozadini se nalazi slična motivacija.

Inzistiranje na tomu da je “smrt sastavni dio poziva vatrogasca” – o čemu su govorili (preživjeli) vatro-funkcionari – srećom je u potpunome neskladu s činjenicama. No, ono p(r)okazuje vrijednosnu pozadinu na osnovi koje se mladi vatrogasci socijaliziraju (dodatno naglašenu time što rečeni funkcionari smatraju važnijim polemizirati s kritikom koju im je uputio predsjednik republike nego utvrditi kako im funkcionira sustav te, posebice, kako odgajaju podmladak).

Pokazuje i dubinsku motivaciju koja je nesretnoga šesnaestogodišnjaka navela na to da moli za privilegij riskiranja vlastita života. Da to nije bio učinio, ostao bi (u najmanju ruku u svojim očima) obilježen kao kukavica. Kako je to već davno uočio grčki mudrac: “Razlog je hrabrosti mnogih mladića njihov strah od toga da dođu na glas kako kukavice.” Dodatno to zaoštravaju odjeci razmjerno nedavnih ratnih zbivanja (vlasti i dalje pokušavaju zabašuriti činjenicu da su – barem – deseci maloljetnika sudjelovali u ratu pa im zato, uz ostalo, uskraćuju i stečena prava).

Mladi ljudi odgojeni u paradigmi prema kojoj su “imali nesreću da se rode u krivo vrijeme” te ne mogu dokazati svoju odanost zadanim vrijednostima nastoje to nadoknaditi na različite pa, nerijetko, i perverzne načine – pokazujući, primjerice u prometu, da im “život nije najvažniji”. Nema dvojbe o tomu da je riječ o pogrešnome tumačenju različitih inačica domoljubne promidžbe, no ona je s time u jasno vezi. Treba samo usporediti podatke o samoubojstvima – ili prometnim nesrećama – s državama u kojima desetljećima nije bilo rata.

Nakon pogibije vatrogasaca na Kornatu javnost je opterećena novim valom heroiziranja ljudi koji su – prije svega – žrtve tuđih grešaka i disfunkcionalnosti sustava (ne samo sustava gašenja vatre nego i cjelokupna obrazovnoga sustava prepunoga srceparajućih primjera koji treba potkrijepiti moralnu ispravnost žrtvovanja života za – nerijetko danas posve nerazumljivu – Vrijednost). Pritom se čitav splet okolnosti opetovano naziva “tragedijom” – s tipičnim nepoznavanjem izvorna značenja stranih riječi. Jer tragedija označuje zbivanja koja su izvan ljudske kontrole, za koja ljudi nisu krivi ni odgovorni. U konkretnome slučaju zasigurno nije tako, no moguće je da krivi ni odgovorni neće biti utvrđeni (barem ne oficijalno), pa će naizgled pogrešna odredba naknadno dobiti smisao.

Jednostavno, ne-junačko stajalište, prema kojemu je život po sebi najviša vrijednost, olako će biti otpisano kao kukavičko, pa i nemoralno. Dokle je tomu tako, dok i oni koji, na jednoj strani, zastupaju “kulturu života” smatraju “dužnošću svakoga da položi život za domovinu”, ostaje tek da se recipira (“tragična”) statistika.