Cinkarenje 
za državu

Poslije najave vlasti da kani disciplinirati državu, poglavito glede rastrošnosti, moglo se tu namjeru jedino pohvaliti. Ali što reći nakon najave da vladajući namjeravaju kontrolirati i društvo? Dok je smanjenje državnih troškova na opću korist, što kazati za to što se država pača u društvo? Vladina poruka i preporuka svima nama da prijavimo one koji nam ne izdaju potvrde za učinjene usluge, odnosno one koji ne prijave porez, valjda bi trebao biti neki osebujni demokratski doprinos ove vlasti razvoju poperovskoga otvorenog društva! Jedino bismo se mi morali prilagoditi toj novoj demokratskoj situaciji i postati demokratski cinkari, prokazivači i žbirovi. I to uime boljitka države, radi punjenja njezina budžeta. Zoran Milanović na tu najavu šuti prepuštajući Slavku Liniću i Radimiru Čačiću da i dalje budu “zločesti dečki” njegove vlasti. Istodobno, on je sebi uzeo ulogu “dobrog dečka” i “rođenog demokrata”. Vjerojatno zbog te podjele političkih uloga nikada i nije reagirao na Čačićeve javne istupe koji su često ispod razine demokratske kulture, odnosno pristojnog građanskog nivoa. Nije ukorio ni Linića nakon njegove antidemokratske najave protivne interesima civilnoga društva i ljudskih prava.

Kamo vodi višak kontrole državom, najzornije je pokazao Ivo Sanader. On je kontrolirao sve i mogao je zapravo reći “država, to sam ja!” Državu je tretirao kao stranačku i osobnu “kasicu-prasicu”. Tako je bilo sve dok nije izgubio vezu s realnošću. Da netko poput njega voli vlast i moć i onda se za tren odrekne toga erosa, to je doista neshvatljivo. U novoj vlasti možda i ima osoba koje pokazuju sanaderovski tip “volje za moć”. Možda mu je po toj težnji najsličniji Radimir Čačić, ali on nema takav utjecaj u javnosti pa čak, izgleda, ni u vlastitoj stranci. Njegov je javni autoritet obrnuto proporcionalan njegovim ambicijama. Upravo kao takav i treba premijeru. Uostalom, kao i Slavko Linić. Oni Milanoviću trebaju kao javni privid suprotnosti. Zato vjerojatno i ne proturječi njihovim problematičnim izjavama.

Linićevo nastojanje da kontrolira društvo podsjeća na neka siva politička vremena, znana iz realnosti ili iz negativnih utopija nastalih na iščašenjima toga vremena. U orwellovskoj antiutopiji narod jede truli kuhani kupus, cinka sumnjive i vlasti daje masovnu podršku. Narod vjeruje da je to i najbolja vlast koja postoji. Treba li Milanoviću kao uvjerenom demokratu podrška i takvih obespravljenih slojeva? Očito da ne treba jer njegova im vlast ukida sva prava, a oni na to zapravo i ne protestiraju! Misle da je to normalno budući da su progutali priču da je zemlja u krizi i da svi moraju snositi njezin teret. Istodobno, ti koji su im podvalili tu priču najmanje nose teret krize koja doista postoji.

Linićeva nedemokratska intervencija u društvo koja ljude nuka da postanu doušnicima podsjeća na vrijeme Pavlihe Morozova. Taj je pionir slavljen kao sovjetski heroj i primjer socijalističkog patriotizma. A što je učinio? U ideološkoj histeriji na kulake prijavio je vlastitog oca da od vlasti skriva žito pa je otac završio na robiji. Linićeva odluka s Milanovićevim ateističkim blagoslovom asocira na antidemokratska povijesna vremena. Kome je u ovoj i inače sumornoj hrvatskoj situaciji do takvih, demokratski problematičnih odluka? Utjerivanje poreza je državni posao. Što s tim ima društvo? Svako, pak, upletanje države u društvo mogući je početak kraja demokracije!