Ćirilica

Ćirilica? Kome smeta ćirilica u Hrvatskoj, smeta mu i Ustav Republike Hrvatske, a kome smeta Ustav Republike Hrvatske, smeta mu i Republika Hrvatska. Tko, dakle, negira pravo na upotrebu ćiriličnog pisma u Hrvatskoj, nije i ne može biti hrvatski domoljub, a što jest i može biti, neka zaključi sam.

U čl. 12., stavku drugom, Ustava RH piše:

“U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se upotrebu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.”

U hrvatskom Dalju, u kojem većinu stanovnika čine pripadnici srpske nacionalne manjine, lokalna je vlast odlučila da se ulične natpisne ploče ispišu hrvatskim i srpskim jezikom, latinicom i ćirilicom. Na pločama zasad nema mađarskog jezika i mađarske latinice, premda u Dalju živi i mađarska nacionalna manjina. No, nije rečeno da se i taj jezik i to pismo sutra neće pojaviti u nazivima ulica i trgova, ako tako odluči mjesna vlast.

Do današnje Republike Hrvatske osobito je stalo onima koji su se za nju borili s oružjem u ruci, a to su branitelji. Oni su posljednji koji bi svjesno ugrožavali njezine interese. Stoga iznenađuje da su se u prvim redovima nezadovljnika natpisnim pločama u Dalju našli baš branitelji!

Bunt u Dalju posebno je nerazumljiv ako se u vidu ima činjenica da se na 21 uličnoj ploči nalaze imena poginulih hrvatskih branitelja, a da je na 22. natpis: Ulica hrvatskih gardista. Sumnjam da u Hrvatskoj igdje postoji mjesto veličine Dalja s toliko ulica i trgova nazvanih u čast poginulim hrvatskim borcima.

Umjesto da budu zadovoljni što u mjestu u kojem žive njihovi poginuli suborci nisu zaboravljeni i što im se odaje trajna počast, daljski su branitelji vrlo nezadovoljni što su imena poginulih ispisana i na ćirilici. Zaboravimo li na trenutak Hrvatski ustav, lingvističku struku (ni jedno pismo, i jezik uopće, kao sredstvo sporazumijevanja ni za što ne može biti krivo!), a k tome i činjenicu da je ćirilica (uz glagoljicu, latinicu, čak i arabicu) jedno od povijesnih hrvatskih pisama, a u obzir uzmemo samo fakat da je ćirilica s daljskih ploča srpska, Vukova ćirilica, dakle i ćirilica para/vojnika koji su u Domovinskom ratu okupirali Dalj, opet nema razloga za nezadovoljstvo. Dapače.

Volja sudbine i povijesno-političkih okolnosti, koja je ime poginulog hrvatskog vojnika ispisala “neprijateljskim” pismom, najveće je priznanje baš tom vojniku. Njemu spomenik, uličnu natpisnu ploču, ne podižu samo oni s kojima se i za koje se borio, nego i oni protiv kojih se tukao. Borba/ žrtva junake s ploče priznaje se i slavi na objema ratnim stranama! A ako daljski branitelji nemaju drugog posla, neka se prihvate skandaloznog irskog slučaja i drugih sličnih.

U Irskoj politički azil traži bivši pripadnik vojske RS Krajine, koji nikad u svojoj državi, RH, nije položio račune za svoja ratna ne/djela. Ne bi li bilo svrsishodnije da se branitelji, bilo kao svjedoci, bilo kao kompetentni tumači ratnih zbivanja, pozabave slučajevima ljudi koji su ih nekad ubijali, a koji se danas po Hrvatskoj i svijetu prikazuju kao žrtve. A ne da gube vrijeme na ćirilicu. Pamtenije im je da je dobro nauče i dobro upotriijebe.