Ćirilica i internet

U desetak proteklih dana ćirilica je spominjana valjda više nego u posljednjih desetak godina. Unatoč tome što je za ćirilicu mjerodavno ministarstvo otklonilo mogućnost njezina povratka među pučkoškolce, time započeta “pučka veselica” nije prestala. Na spomen ćirilice kao mogućeg pisma koje bi trebalo učiti, i učenici i roditelji, a i mnogi drugi, valjda su se jednako iznenadili.

Roditeljima već uvelike zaboravljeno ili nikada i ne naučeno, a đacima mahom egzotično pismo, valjda je kao malo što i kod roditelja i kod djece izazvalo istu reakciju: čuđenje. Ćirilica!? Odakle sada ćirilica?

Ćirilična se priča pojavila kao “dodatak obnovi”, uz nedavnu promociju hrvatske inačice nekadašnjih jugoslavenskih “zajedničkih jezgri”. Ugrubo rečeno, tim su se nikada realiziranim političko-kulturnim projektom kanili uskladiti školski programi književnosti, tj. da se u cijeloj zemlji uče pisci koji su literarno vrijedni, a koji bi povezivali “jugoslavenske narode i narodnosti”.

Tragom vraćanja Ježurke Ježića u pučkoškolske čitanke, došla je i ideja da se u čitanke uvrste i drugi srpski pisci koji bi bili neka hrvatsko-srpska poveznica. Pa se uz vraćanje Branka Ćopića i njegove Ježeve kućice kao relevantne za kulturološki razvoj ovdašnje mladeži spominjalo i Boru Stankovića, Lazu Lazarevića, Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja!

Ako se motivi za vraćanje mnogima još drage “Ježeve kućice” mogu naći (i) u nostalgiji nekadašnjih đaka, nejasno je kakav se relevantan motiv može naći za spomenute pisce iz već davne prošlosti? Kakve oni imaju veze s Hrvatskom i s njezinom kulturom?

Gotovo da je iluzorno pokušavati današnjoj internet-mladeži predstavljati pouke iz za njih arhajskog vremena. I njima teško shvatljive kulture, nego još više, uvjeriti ih u potrebu da na nešto takvo uopće “gube vrijeme”! Pa čak ni Ćopić nije neka osobito prirodna hrvatsko-srpska poveznica, osobito jaka kulturološka karika Sanaderove i Pupovčeve verzije “politike novog kursa”. Jednostavno zato što Ćopić i nije hrvatski Srbin.

Za nove hrvatske i srpske društvene i kulturne odnose i veze, koje očito kane promovirati HDZ i SDSS, od Ćopića su preči pisci dvostrukog književnog identiteta, rođeni u Hrvatskoj. Prije svih, Vladan Desnica, a potom i Grigor Vitez. Ako je namjera priče o piscima i o ćirilici bila upozoriti na moguće hrvatske i srpske poveznice, onda su najjače karike upravo oni.

Izvan književnosti niz je takvih poveznica, od Josipa Runjanina i Nikole Tesle do Pere Kvrgića. No, zašto bi afirmaciji tih veza trebala biti dodatak ćirilica? Ćirilica je jednostavno zbog “duha vremena” prošlo svršeno vrijeme. Pojela ju je historija. Tko ju je naučio – naučio. Kao što je povijest postala glagoljica, poviješću je već i ćirilica.