Čista petica za Šukera

Veliko je veselje kad se ministar Šuker pojavi na televiziji. U zadnje vrijeme stalni gost emisije Otvoreno, hrvatske varijante britanske humorističke serije “Državnik novog kova”, razradio je taktiku dostojnu glavnog lika Alana B’starda.

Kad B’stard dođe u emisiju tipa “Dobro jutro, Britanijo” i pojma nema kako su završili lokalni izbori prethodnog dana, pa zato ne može odgovoriti na voditeljevo pitanje kako komentira izborne rezultate, on odmah napadne drugoga gosta riječima: Neće mene provocirati ćelavi neostaljinist iz Laburističke stranke! I onda se siroti laburist počne braniti da nije neostaljinist, i tako prođe emisija.

Tako i Šuker. Ako emisija traje 60 minuta, Šuker će u njoj govoriti otprilike 50. Od toga će 40 minuta objašnjavati voditelju što da radi, tražiti zaštitu od agresivnih gostiju u studiju, koji zapravo samo bezuspješno pokušavaju doći do riječi, i opetovano inzistirati na svom pravu da dovrši misao. Deset minuta će eventualno potrošiti da odgovori na pitanje voditelja, ali i to je samo puki privid. Šuker naime ima običaj da, bez obzira na to koje je pitanje, govori samo ono što je njemu volja.

Kad je posebno dobro raspoložen, kao prije neku večer kad je pokušao masakrirati nekad temperamentnog Linića, počne vikati da ne viču na njega, i brk mu se samo smijulji, dok se Linić brani da zapravo nije vikao nego samo pokušao govoriti o porezu na kapitalnu dobit. I dok se Linić muči ne bi li se vratio na temu, Šuker ispali zadnji argument: “Što se vi javljate, sjetite se što ste vi radili sa Štrokom i Vrhovnikom”.

To je, naravno, već tisuću puta viđena razrada uobičajene HDZ-ove mantre, koju svi redom od Sanadera nadalje ponavljaju, a koja glasi: “A što je ono radila Račanova vlada?”. Zatečeni ministrovim verbalnim tsunamijem ostali gosti obično zašute i Šuker može kući vrlo zadovoljan. Govorio je najviše, rekao je samo što je htio i ušutkao je protivnike.

Tko se još sjeća je li tema bila pelješki most i marifetluci oko njega, rebalans proračuna ili novi HDZ-ov vozni park u trenutku sveopće krize kad se od usta odvaja da bi se preživjelo.

I zato čista petica za Šukera! Briga njega za savjete PR-ovaca, koji uporno tvrde da je negativna kampanja fuj, da gledatalji ne vole svađe i da to na kraju ne daje rezultate. HDZ cijelo vrijeme vodi kapmanju kakvu hoće. I negativnu i pozitivnu.

Ono što oni rade dobro je, koliko god se prostim okom vidi da nije, a ono što rade ostali ne valja. Opozicija izgleda posve hipnotizirano takvim pristupom i na kraju ispadne nesposobna i za polemiku, a kamoli za vođenje države. Kao što je Račan uvijek ustuknuo da ga ne bi napali zbog prošlosti i “komunjarstva”, tako i ovi nakon njega dopuštaju da ih prozivaju za sve i svašta preuzimajući na sebe krivicu što su bili na vlasti čak tri i pol godine.

Umjesto da na Štroka i Vrhovnika uzvrate aferama, sumnjivim prodajama i malverzacijama koje se vezuju uz desetljeće i pol HDZ-ove vlasti, oni poput Simone Gotovac ne znaju nastaviti niz. Umjesto da izrešetaju Sanadera na aktualnom satu, SDP-ovci po hodnicama sliježu ramenima i govore jedni drugima: “Ne treba ga napadati. Predobar je, mogli bismo dobiti batine.” Umjesto da viču, oni šute, umjesto da rade, oni sliježu ramenima. Ne nameću svoje stavove, nego se opravdavaju da nisu “ćelavi neostaljinisti”.

Umjesto da koriste svaku priliku da na sučeljavanja svih vrsta dolaze nabrušeni i potkovani, oni traže povlašteni prostor u medijima kako bi bili sami i ni od koga ometani. Šuker, Polančec, Kalmeta i Jadranka Kosor izlaze na sve megdane, brane i neobranjivo, ali ispada da su spremni i poginuti “za svoju stvar”. Najjači SDP-ovci su za to vrijeme poput fikusa. Služe da popune saborske klupe i opozicijsku kvotu u tv emisijama.