Američka vijest da je cilj njihova zrakoplovnog napada na Tripoli bio stožer libijskoga vođe, ali bez namjere da mu osobno naškode, ima sličnosti s nekim hrvatskim ludorijama. Cilj američkih aviona, dakle, nije bio Gadafi, nego valjda njegova vlast, ideologija, možda i njegove deve. Središ deve i srušiš sistem. Sliči to na pokušaj naših političkih bombardera da razore sivu ekonomiju hvatanjem čistačica stubišta i berača vinograda. Kada se njima stane na kraj, onda je odzvonilo i vlasti sive ekonomije. Čemu se zamarati “Gadafijem”, kada se sve protiv njega može učiniti i djelovanjem protiv “deva”? Ima li bitne razlike u uvjerljivosti američkih i hrvatskih namjera?
Hrvatska je tragikomedija zapravo i puno tugaljivija od američke jer je samo naša. Nedavno je obznanjena domoljubna namjera Vlade da kani “u boj, u boj” protiv sive ekonomije vijanjem ilegalnih čistačica i rođaka voljnih pomoći u vinogradu, a ne stanuju u krugu od 500 metara! Nema više pomoći rođaka plaćene s tri gemišta a da to nitko ne prijavi državi. To je prošlost, država sada vodi ozbiljnu ekonomsku politiku. Nema više trli-brli ekonomije. Počinje se strateški gospodarski misliti. Najprije onemogućiš berače i čistačice i siva se ekonomija počinje preobražavati u ružičastu. Tek kada se pohvata hrvatska sitnež, tada na red dolaze krupne gazde. Logično je da se ide od manjega. Vlada se ravna logikom i logičkim pravilima, a to mora biti uspješno.
O mjerama ministra gospodarstva protiv sive ekonomije valjda je i nemoguće nešto reći bez ironije. U vremenu kada je na djelu jedna od hrvatskih inačica hamletovskog biti ili ne biti, tj. stani-pani, država se bavi budalaštinama. Danas beračima i čistačicama. Jučer pastirima. A prije toga aromatiziranom vodom! I u tome vidi spas za državu! Kao da će se nešto bitno ostvariti ako Vladini činovnici i ministri više ne budu smjeli naručivati vodu s voćnim okusima nego običnu vodu. Zašto barem vodu ne plaćaju sami? Za nešto takvo bilo je dovoljno da se napiše okružnica i pošalje državnim uredima i kaže: nema više besplatne vode. I šlus. No premijerka je od toga napravila javnu paradu. Zapravo, predstavila je to kao stratešku gospodarsku mjeru! Kao da ovakva ili onakva voda odlučuje o sudbini Hrvatske. Ako su voda, čobani i čistačice čimbenici koji o tome odlučuju, onda – jao si ga svima nama.
Hrvatskoj kao državi i inače nedostaje strateškoga promišljanja na svim razinama. Ni ova vlada u tome nije iznimka. Rijetko se gdje u ovoj državi zna što su naši strateški i dugoročni ciljevi i kako ih realizirati. No ima ljudi koji znaju i jedno i drugo. Ima takvih sposobnih pojedinaca i u političkim strankama. Pa i u stranci na vlasti. Ali njihova očito nije odlučujuća. Jer, da jest, onda ni marginalnosti ne bi bile predstavljane kao krucijalne za državu. Hrvatska ovisi o pameti i pametnim odlukama, a ne o dobrim namjerama. Hrvatsku su do ruba propasti doveli bistri prevaranti i lopine. Ali nije ona neke koristi imala ni od dobrodušnih, a nesposobnih. Hrvatsku mogu od propasti spasiti samo dobri i sposobni. Za uspon i promociju takvih morat će se pak prestati s muljažama i s napredovanjima mimo svih kriterija. Morat će se promijeniti svjetonazor i uvesti društvene vrijednosti koje će podrazumijevati poštenje, znanje, solidarnost, marljivost, odgovornost... Na stari se način, očito je iz hrvatskoga stanja, više ne može.
Zapravo, može. Ali valjda samo u propast. Bez promjene pojedinca pak nema ni promjene društva ni države. Bez toga će i Hrvatska biti “država koja se umjetno održava”. U njoj će se i dalje “pucati na deve”, tj. topovima na vrapce. I, što je najbedastije, takve će nam se besmislice i s vrha vlasti predstavljati kao strateško umijeće! Tko je još oporezivanjem čistačica spasio državu?
Stavite kolekciju broševa na rever klozet frajle i posjednite ju u Banske Dvore i budite uvjereni da se stabilnost države i kakvoća politike neće promijeniti ni za jotu u odnosu na sadašnje stanje. Drugim riječima, na političke poteze Jadranke Kosor jedna Golda Meir ili M. Thatcher ne bi ni bicikl naslonile... I dakako da se svaka svirepa sitna duša prvo okomi na najviše slabe, u ovom slučaju apostrofirane slojeve pučanstva u gornjem članku. I dok barkarijoli na Jadranu za 100 dana zgrabe u gotovini plaću američkog oftalmologa - s tom razlikom da liječnik u SAD pod prijetnjom narančastog kombinezona plati porez, a barkarijol baš i ne u Hrvatskoj odnosno dok se nevjerojatna količina gotovine prelijeva po odvj. uredima itd - naša političarka snuje slatke snove kako dobiti nove izbore gnječenjem širokih slojeva naroda kojima bukvalno platiti struju ovisi da li će negdje zaraditi par kn sa strane. Ali, kako rekoh: to su sve odreda soft targets iliti mekani, slabašni ciljevi iživljavanja sadašnje vlasti. Da dirne u gotovinske tokove odv. ureda po Zagrebu ili da se vidi kako to barkarijoli na Jadranu nakon svake sezone kupe novi džip ili sagrade kuću - e to onda bila heroina... Ovako, to znaju i klozet frajle, okačiti broš!