Commendatore mučenik

S lica im ne silazi izraz tipičan za ljude razdirane zuboboljom. Nikad se ne smiju, a oči im ne prestaju glumiti u teškoj drami ogorčenosti bez kraja i konca. Njihovo je nezadovoljstvo tako duboko i tako uvjerljivo, da se čovjek kad ih sretne mora osjetiti krivim.

Pogođeni su kad ne dobiju nagradu, a kad je dobiju, očajni su zbog izostanka zasluženog publiciteta. Nesretni su što ih nema u medijima, a kad se u njima pojave, ne govore ni o čemu drugom nego o tome kako ih nema u medijima. Najvažniji im se ljudi u državi ne javljaju, a kad im se jave, opet ne valja, jer su im se javili prekasno.

Žale se što ih ne pozivaju na ugledne tribine, a kad ih pozovu, ne žele se odazvati, jer su pozvani s osobama koje su ispod njihova nivoa. Žao im je što nisu u HAZU, a sretni kad na HAZU mogu pljucnuti. Njihova je taština jama bez dna i koliko god u nju nabacali priznanja i divljenja, na njihovo se lice neće probiti ni mrva zadovoljstva.

Najbolji je primjer za takve, vječno zgrožene, zgađene i nesretne namćore naš rimski profesor Predrag Matvejević. Već ga godinama sa svih strana zasipaju priznanjima, knjige mu niču kao lude gljive poslije kiše, ima čak i osobnog izvjestitelja iz Rima, a ipak bi htio izgledati kao netko koga su upravo skinuli s križa. Pravi commendatore mučenik!

Talijansko je odlikovanje, na vlastitu inicijativu, primio u Zagrebu, premda ga je dobio u Rimu, gdje živi, za ono što je postigao u Italiji. Talijanskih se priznanja nadobivao (ali, ipak, još nije stigao slavnog hrvatskog književnika Dražena Gunjaču koji ih ima 58), pa ga ona zanimaju samo ako odjeknu u Zagrebu.

Da bi taj odjek osigurao, talijanskog je predsjednika nagovorio da svoju kolajnu pošalje u Zagreb i pokaže nezahvalnim Hrvatima kakvog velikana imaju u Rimu i kolike su protuhe što mu se dovoljno ne klanjaju. Časte ga, znači, strani predsjednici, a kod kuće je osuđen kao klevetnik.

Njega, Mediteranca znamenitijeg od sredozemne medvjedice, koji osobno poznaje Eca i Magrisa, u Zagrebu povlače po sudovima. "Ma, skandalozno!", s gnušanjem nam iz svih mogućih medija poručuje naš prikraćeni commendatore.

I vreba kakav će učinak imati njegovo duboko nezadovoljstvo. Hoće li ga nacija pozvati da joj se vrati, posveti  i da je spasi? Ne zove ga, naravno, nitko, jer osuđene klevetnike ovdje ipak ne cijene kao u Italiji. Ali to nije smetnja da se nepriznati profesor doktor ne ponudi sam.

Premda ga nitko nigdje ni za što nije kandidirao, niti bi ga tko za bilo što izabrao, dreknuo je: "Ne bojte se, neću se kandidirati na izborima" (Globus, 4. 5. 07.). Podtekst je jasan: da se kandidira, odmah bi zasjeo na Sanaderovo, Mesićevo ili, barem, Šeksovo mjesto! Ali on se, eto, neće kandidirati, ne moramo se bojati. Dobra je njemu i uloga rimskog mučenika (od zuba).