Čović ne treba posao i plaću, nego utjecaj

Željko Čović, najdugovječniji direktor u Hrvatskoj, odlazi iz Plive nakon 28 godina radnog staža i čak 16 godina na čelnome mjestu u toj farmaceutskoj kompaniji. Malo je koga to iznenadilo jer je Čović već “visio” nakon ulaska izraelske Teve i imenovanja njegova pomoćnika Bolanče na mjesto prvog čovjeka u Plivi.

Danima uoči Tevina ulaska u Plivu nagađalo se da Čović intenzivno traži drugi posao, i to u HZZO-u, što izgleda malo vjerojatno s obzirom na njegovu poziciju. Čoviću ne treba radno mjesto i plaća, nego utjecaj, a to bi bilo teško imati u rangu malo jačeg državnog službenika.

Danas u Zagrebu praktično nema čovjeka koji bi bio upućen u to što Čović smjera i kakvi su mu novi planovi. Što se dulje zadržavao na čelu Plive, gubio je suradnike i prijatelje, a sve je kulminiralo prvim preuzimanjem Plive. Čović i Barr bili su na jednoj strani, a Škegro, Prka, Perić i ostali na strani islandskog Actavisa. Svi su dobro zaradili u tom preuzimačkom ratu 2006., ali je Čović bio na pobjedničkoj strani. Činilo se da je neuništiv, no ulazak Barra u Plivu okrnjio je njegovu slavu, a opalo je i zanimanje javnosti za zbivanja u Plivi.



Dionice iščeznule
Nekada velika i sjajna zvijezda domaće farmaceutike i burze postala je dio nečega, njezine dionice na kojima je masa učila o dioničarstvu i burzi iščeznule su iz trgovanja, a Pliva u Barru definitivno nije bila neka osobita priča. Kada je jednom postala lovina (a Pliva se spremala za velikog lovca), pretumbacijama nije bilo kraja. Plivu više nitko čak ni ne napada, ona odlazi u Tevu kao Barrov dodatak.

Čović je na čelu Plive dočekao taj neslavni trenutak, a sve dobro i loše u Plivi u posljednjem desetljeću i pol vezano je uz njega. Neki domaći poduzetnici kažu da bi novcem od sumameda, a to su 2,3 milijarde dolara koliki je bio prihod tvrtke do zaključno 2005., napravili barem još jednu Plivu. I prema procjeni stručnjaka, budućnost kompanije trebala je biti blistava, a ovisila je samo o kvalitetnom reinvestiranju budućih prihoda od azitromicina.

Ali i Čović je počeo ambiciozno. Godine 1996. provedena je inicijalna javna ponuda na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi. Transakcija je provedena uspješno.

Prodaja sumameda
Od sredine 90-ih Pliva je iz licencnog ugovora s Pfizerom, samo u ime rojaliteta, imala prihod veći od 1,3 milijarde US dolara. Osim toga, prodajom aktivne supstancije Pfizeru i gotova lijeka (sumamed) na svojim tržištima Pliva je zaradila dodatnih milijardu dolara. Dakle, samo je azitromicin na ova tri načina donio otprilike 2,3 milijarde dolara prihoda, odnosno više od 1,7 milijardi dolara operativne dobiti.

Od izlaska na burzu do 2005. Pliva ulazi u intenzivne akvizicije i istraživanje u što je utrošila 1,8 milijardi dolara. I tu počinje njezin pad. Kada je prošlo nekoliko godina, Čovićevo silno širenje na srednju i zapadnu Europu dugoročnije se pretvara u promašaje. Spočitavaju mu se velike i nekoordinirane investicije u segmente koje je na kraju kompanija odlučila napustiti.

Niz godina proklamirana je dualna strategija (razvoj originalnih i generičkih lijekova), a prije isteka patenta azitromicina napravljen je nagli zaokret na generičku strategiju, što je iziskivalo goleme troškove dodatnog restrukturiranja. Jedan od krupnijih promašaja kupnja je prava za lijek sanctura u 2004. u Americi za 150 milijuna dolara i njegova prodaja godinu dana kasnije za 45 milijuna dolara.

Čovićev veliki san, ulazak na američko tržište, brzo se okončao. Plivina strategija, koja se temeljila na generičkom poslovanju, i to na globalnom tržištu, nailazila je na kritike. Analitičari farmaceutskog sektora prognozirali su da će generičkim segmentom na globalnoj sceni u sljedećih 3-5 godina vladati samo nekoliko najvećih kompanija i upozoravali da je pokušaj Plive da samostalno preživi na globalnom generičkom tržištu velik rizik.



Kako je patent azitromicina istekao potkraj 2005., rezerve u rojalitetima više nema, pa bi ostvarivanje i manjih rizika na globalnoj sceni moglo rezultirati daljnjim smanjenjem aktivnosti i zaposlenosti u Hrvatskoj i nastavkom razaranja vrijednosti dioničkoga kapitala.

Postala je ranjiva
To se i dogodilo. Pliva je postala ranjiva.Tržište je očekivalo da Pliva postane lider u široj regiji, ali je menadžment promijenio cilj – transformiranje u globalnu kompaniju, što je prouzročilo loše rezultate i goleme troškove.

Tri godine zaredom, od 2003. do 2005., Pliva ostvaruje gubitak iz operativnog poslovanja bez rojaliteta. A svi regionalni konkurenti, koji su bili znatno manji od Plive u vrijeme izlaska na burzu, i bez goleme startne prednosti kao što je vlasništvo nad patentom azitromicina postigli su, uz puno manja ulaganja, izvrstan i zdrav rast na tržištima regija. Tržište je honoriralo uspješne i danas su svi oni (iako po prihodima manji od Plive) svojom tržišnom vrijednošću znatno nadmašili Plivu – mađarski Gedeon Richter 3,8 milijardi dolara, Krka 2,1 milijardu, češka Zentiva 1,9 milijardi dolara. Početkom 2006. Pliva postaje lovina, bilo je samo pitanje tko će uspjeti – Barr ili Actavis. Barr nastavlja što nije stigla Pliva, rasprodaju inozemnih akvizicija, ali nakratko. Dolazi Teva preko Barra. Danas je Pliva tamo gdje je bila 90-ih, ali bez sumameda, instituta, dionica na burzi, utopljena u velikoj izraelskoj kompaniji. Odlazi i njezin zaštitni znak Željko Čović koji je puno htio, no nije uspio napraviti veliku, svjetsku Plivu, a taj pokušaj samo je uništio Plivu kakvu smo znali prije.

Puno kritičara
Čović ima puno kritičara, svi su suglasni u tome da je upravo on odgovoran za sve promašaje, ali ističu njegovu veliku zaslugu što Pliva nije došla pod skute nekoga od Tuđmanovih ljubimaca iz dijaspore još početkom 90-ih, a sve je vodilo k tome. Zajedno s Čovićem Pliva je sredinom 90-ih postala hrvatska gospodarska perjanica, jedina tvrtka iz ovoga dijela Europe na Londonskoj burzi, na njezinu primjeru mase su učile o dioničarstvu. Konačno, zaposlenicima i mnogim drugim dioničarima Pliva je donijela veliku zaradu na dionicama. Iako je Pliva još 1996. bila zapravo strana kompanija jer su njezini dioničari bili stranci, Čović je uspješno amortizirao taj gubitak. Vladao je kao da se ništa nije dogodilo ili je uspio nametnuti takav dojam. Raspršeni dioničari to su mu i mogli dopuštati, no Barr i Teva bili su sasvim druga priča. Čudno je da se on nije povukao već nakon Barrova ulaska u Plivu, a kada se to nije dogodilo, mislilo se da će preživjeti i pod Tevom. Ostavku je dao malo prekasno jer je Teva već bila izabrala njegova nasljednika Bolanču.

Mnogi se pitaju gdje će Željko Čović nastaviti karijeru. Ispratio je iz Plive mnogobrojne visokopozicionirane menadžere tijekom posljednjih sedam godina: Slavena Božića, Darka Marinca, Želimira Vukinu, Željka Perića, Eriku Kašpar, Dubravka Maka, Martina Pastuovića, Branku Skaramuđu, Marka Smetiška, Borisa Teškog... Nakon njih otišli su mnogobrojni stručnjaci i menadžeri na nižim razinama. Gotovo ni s kim od njih, kako se čuje, nije ostao u prisnijim odnosima. S iskustvom koje ima, pogotovo u međunarodnom biznisu, Ćović bi danas dobro došao mnogim kompanijama, pa i državnoj administraciji. No, njegova je pozicija barem zasad nezahvalna – visok položaj kakav bi on htio teško bi mu bilo tko iz vlasti odlučio ponuditi, a on sam vjerojatno ne želi prihvatiti mjesto nižega ranga. Stoga za Čovu, kako su ga popularno zvali u medijima, trenutačno nema angažmana. Vjerojatno će on prihvatiti neku društvenu funkciju tipa HUP-a ili slično. Odlazi formalno dobrovoljno iz Plive, pa ako možda i jest tako, nije to uvjerljivo izveo, čekao je do posljednjeg trenutka Tevinu odluku. S obzirom na to da je tako dugo bio menadžer s izvanrednim primanjima i bonusima, Čoviću nije financijski teško izdržati neko vrijeme bez plaćenog angažmana. No, on sigurno neće otići u lagodnu anonimnost i čekati godine kada može otići u mirovinu. Oni koji ga bolje poznaju kažu da ni privatni biznis nije izazov za njega – ne donosi dovoljno utjecaja i moći. Stoga se može očekivati da će on pričekati razvoj događaja u zemlji, i politički i gospodarski, i onda pronaći odgovarajuću funkciju za sebe.