Prije četiri godine na ovim sam stranicama pisao o sve češćim naznakama
da treba mijenjati crkvene strukture. Naime, o tome je u studenome
2004. bilo riječi na općoj skupštini Papinskoga vijeća za laike na
kojoj se raspravljalo o ponovnom otkrivanju župe kao mjesta susreta i
sučeljavanja, o temama koje nameće suvremena sekularna zbilja, o stanju
laikata kao i o odnosu laika i svećenika.
Skupu se tada pismom obratio i Ivan Pavao II. poručivši kako se “zbog
dubokih društvenih i kulturnih promjena u svijetu, župa treba obnoviti
te promijeniti svoju strukturu i pastoralne metode, kako bi bolje
odgovorila na zadatke i izazove našega vremena”.
U međuvremenu stvari se sa crkvenim strukturama na Zapadu postupno
radikaliziraju i sve je vjerojatnije da će u budućnosti crkveni ustroj
biti nešto drukčiji. To se u prvom redu tiče župe. U Hrvatskoj se to
još jedva nazire.
No, stvari su već i u našem susjedstvu, primjerice u Austriji, otišle
dosta daleko pa ne iznenađuje da crkveni ljudi pokušavaju naći novi
model funkcioniranja Crkve. Tako je protekle nedjelje na zborovanju
katolika u Osnabrűcku biskup Joachim Wanke govorio upravo o nužnosti da
Crkva iznalazi nove oblike blizine s ljudima. Kriteriji će uvijek
ostati isti: vjera, pripadnost zajednici i liturgija koje će biti
ucijepljene u biskupijsku, a po njoj u svjetsku Crkvu.
U njegovu se prijedlogu ne preskače župa, ali se naglašava kako
biskupija ima daleko veće teološko uporište. S obzirom na sve veći
manjak svećenika, ali često i manjak vjernika, erfurtski biskup
predviđa da će morati doći do “vremenom uvjetovanog socijalnog oblika
dušobrižništva”, što više u prvi plan ne stavlja teritorijalni ustroj.
Štoviše, biskup Wanke tvrdi da je dušobrižništvo nužno tamo gdje ljudi
stvarno jesu, a ne gdje stanuju.
On, u nedostatku svećenika pa i u stanovitoj krizi župe, takav
mobilniji oblik pastorala vidi u redovima, zajednicama i ustanovama
koje vjernicima mogu omogućiti susretanje, a s vremenom je, prema
njegovu mišljenju, moguće zamisliti i neki drugi oblik u kojem bi laici
imali važniju ulogu kao i odgovornost. Sve u svemu, Crkva već ima
određena iskustva s neteritorijalnim i nesvećeničkim ustrojem pa
je moguće zamisliti da takvi i slični oblici zaista budu njezina
realnost. Možda već u ovom tisućljeću?!
Crkva budućnosti
Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini
Za sebe kaže kako nije klasičan penzioner jer nije 'zasjeo' uz televiziju i telenovele. Obavezno gleda Dnevnik i povremeno sportske prijenose, a projekte na kojima radi pomno bira.
Smrznute ptice padale su s neba, drveće je pucalo od mraza, a stotine tisuća ljudi je umrlo: Nitko ne zna zašto
Čak su i mediteranske luke poput Marseillea bile okovane ledom. Drveće je pucalo od mraza, a crkvena zvona su se lomila. Seljaci su pronalazili svoje kokoši smrznute na granama gdje su spavale
Hitnjaci se dirljivom porukom oprostili od kolegice Mirele: 'Mnogi danas žive zbog tebe'
Iako će biti teško nadomjestiti prazninu u srcima njezinih kolega, ostaje zahvalnost za svaki trenutak proveden s njom: "Zahvalni smo što smo bili dio tvog života, a tebi Mirela hvala što si bila dio nas!"
Je li ovakva ambalaža put prema čišćoj budućnosti?
U svijetu koji se suočava s rastućim izazovima klimatskih promjena, briga o okolišu postala je ne samo odgovornost nego i ključni imperativ za tvrtke.
Stakleni stropovi i ljepljivi podovi: kako nevidljive prepreke koče napredak žena
Metafore poput "staklenog stropa", "ljepljivog poda" i "potrgane prečke" već su dugo prisutne u jeziku kada se govori o rodnoj neravnopravnosti u poslovnim strukturama.