Crkva i socijalna pravda

Kad bi se povijest pisala prema medijskim napisima (a prema njoj se često ravnaju i obični ljudi, ali i intelektualci i političari), imali bismo znatnih promašaja s takvom poviješću. Naravno, jedva će se tko pametan usuditi reći kako mediji i u suvremenom hrvatskom društvu ne vrše važnu zadaću korektiva pa i stanovitog katalizatora demokracije.

Ipak, kad je posrijedi medijska percepcija naše Crkve, posebice njezino zalaganje za socijalnu pravdu, takva bi povijest za nju bila porazna. Mediji Crkvi predbacuju skupu gradnju crkava i pastoralnih centara, svećenički vozni park, neosjetljivost za socijalnu ugroženost građana dok su sami crkveni ljudi dobro zbrinuti i sl., a prešućuju postignuća. Srećom, niti se povijest tako piše niti se istine mogu svesti na medijsko predstavljanje, premda neki od tih prigovora i stoje. Štoviše, Crkva je tijekom povijesti imala promašaja kad je riječ o socijalnoj pravdi.

Tako su čak i pojedine pape osuđivale i neka ljudska prava i slobode pa i one koji su se koristili evanđeoskim postulatima u nauku o socijalnim pitanjima radnika, a pojedini su crkveni ljudi često više štitili krupni kapital negoli se brinuli za siromašne, obespravljene i potlačene. Premda je uvijek bila socijalno osjetljiva, a osobito u prvih nekoliko stoljeća, bitni se pomak u socijalnom nauku Crkve dogodio 1891. s enciklikom Lava XIII. "Rerum novarum", koji su zatim naglašavali Ivan XXIII, Pavao VI. i dokumenti II. vatikanskog sabora, a najviše Ivan Pavao II, osobito svojim enciklikama "Centesimus annus" i "Laborem exercens".

O svemu tome bilo je riječi protekloga petka prigodom proslave desete obljetnice Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve koji je osnovala HBK. U tih deset godina s mrtve su točke (zbog komunističkoga razdoblja) pomaknuta mnoga važna pitanja u Crkvi i u društvu, pokrenute se važne inicijative i istraživanja, tiskana su brojna znanstvena djela, ostvarila se suradnja s brojnim ljudima i ustanovama o čemu naša šira javnost i dalje malo znade.

Štoviše, naglašavalo se da socijalni nauk Crkve još uvijek nije dovoljno poznat širem krugu vjernika pa tako i oni sami, često i pod utjecajem medija, kao i neki političari, jedva mogu zamisliti da Crkva sudjeluje u donošenju zakona ili da surađuje sa sindikatima, zauzima se za ekologiju, zdravu hranu i vodu, ali isto tako da podupire štrajk i druge oblike radničkih prosvjeda kako bi se pripomoglo ostvarivanju radničkih prava.

Najavljeno je i ponovno pokretanje tzv. Socijalnih tjedana pa valja očekivati da i naša šira javnost za te inicijative i više zna i u njima sudjeluje.